ISCJELJITELJSKA MOĆ PRIČE U ŽENSKOM SVIJETU
Estes, Klarisa Pinkola: Žene koje trče s vukovima (Mitovi i priče o arhetipu Divlje žene), Zagreb: Algoritam, 2008; original: Estés, Clarissa Pinkola: Women Who Run With the Wolves, 1992
„Ako ne odeš u šumu, nikada ti se neće/ ništa dogoditi i život ti nikada neće započeti./ Otiđi u šumu, / idi van."
(C.P.E. - iz prozne pjesme Vučja trepavica)
Klarisa Pinkola Estes je netipična psihoanalitičarka koja svoje nadahnuće prvenstveno pronalazi u etnografiji i skoro zaboravljenoj usmenoj tradiciji različitih kultura, jer smatra da tradicionalna psihologija onemogućava ispoljavanje kreativnosti žene. Ova oznaka „divlja" nikako se ne smije shvatiti pežorativno, već je tu da nas posjeti na ono zatomljeno, arhetipsko, što ženu čini ženom, što ne prekida njenu iskonsku vezu sa prirodom. To je ona ženska skrivena snaga i svako odvajanje od tog iskonskog izvora nadahnuća za ženu može biti pogubno. To je prostor imaginacije, iskazivanja čežnje, slušanja vlastitog glasa, intuitivno spoznavanje sebe. Potraga za Divljom ženom je put izliječenja i odmak od zabluda koje su nam nametnute, a izgubljene putkoze nalazimo u pričama. Esteseova kaže: „Priče su lijek. Opčinjena sam pričama otkad sam čula prvu. Imaju veliku snagu: ne traže od nas da išta činimo, budemo, glumimo - samo trebamo slušati. Lijekovi za ispravljanje ili ponovno preuzimanje bilo kakva izgubljena psihičkog nagona sadržani su u pričama. Priče sadržavaju uzbuđenje, tugu, pitanje, čežnje i razumijevanje koje arhetip, u ovom slučaju Divlju ženu, spontano vraćaju natrag na površinu." (ŽKTV, 29) Priče su to da nas održe na životu, onako kako su to priče činile za Šeherzadu.
Estesova nam predstavlja kako nepoznate lokalne priče prikupljene na putovanjima po Americi, tako i bajke i pripovijesti koje su mnogi toliko puta slušali i ponavljali u doba djetinjstva bez obzira gdje su odrastali. Samo neke od tih su: Vučica, Četiri rabina, Modrobradi, Vasilisa Premudra, Kosturka, Ružno pače, Crvene cipele, Zlatokosa, Bezruka djeva. Vučica nas vodi u susret Divljoj ženi i njenom pjevanju, u susret iskonskoj ratnici, starici, čarobnici, tamo negdje u pustinju gdje možemo osjetiti veliki strah. Na tim svojim putevima često nailazimo na grabežljivce i uljeze koje nas plaše i sprečavaju da dospijemo do cilja, a taj grabežljivac najbolje nam se prikazuje u liku Modrobradog. S tamom se moramo suočiti, ali se moramo naučiti i kako se s njom izboriti, trebamo naći ključ i otvoriti vrata. „Priča govori o preobražaju četiriju sjenovitih introjekcija koje su ženama osobito sporne: nemati viziju, nemati uvid, nemati glas, nemati djelovanje. Kako bismo istjerale grabežljivca, moramo učiniti suprotno. Moramo otključati ili razvaliti stvari da vidimo što je unutra. Moramo upotrijebiti svoj uvid i svoju sposobnost da podnesemo što vidimo. Moramo izgovoriti svoju istinu jasnim glasom. Moramo moći upotrijebiti svoju pamet da bismo učinile što je potrebo u vezi s onim što vidimo." (ŽKTV, 86)
Vasilisa Premudra je povratak intuiciji na čiju moć često zaboravljamo.Vasilisa nas vodi kroz devet teških zadataka s kojima se moramo i možemo suočiti. To su: Dopustiti predobroj majci da umre; Otkrivanje grube sjenke; Prolaženje kroz tamu; Suočavanje sa divljom staricom; Služenje Neracionalnom; Odvajanje Ovoga od Onoga, Propitivanje misterija, Stati na sve četiri, Premještanje sjenke. „Vasilisa je priča o prenošenju blagoslova ženske moći, intuicije s majke na kćer, s jedne generacije na drugu. Ta velika moć, intuicija, sastavljena je od munjevita unutarnjeg vida, unutarnjega sluha, unutarnjeg osjetila i unutarnjeg znanja." (ŽKTV, 96) Kosturka nas vodi u lov, traži od nas da se prepustimo ljubavi i da ne zaboravimo prirodne ciklusa življenja i umiranja. To je govor o osvajanju i prisvajanju, prepuštanju i osnaživanju, samoći i zajedništvu, plesu tijela i duše, prolasku kroz različite faze ljubavi. Ružno pače nam priča o izgnanima usljed njihove posebnosti i korijenima kojih se uprkos izgnastvu ne smiju odreći, o majčinstvu i djetinjstvu, o osjećaju nepripadanja. Estesova će ovo poglavlje o ružnom pačetu nasloviti Pronalaženje čopora: blagoslov pripadanja.
Crvene cipele nam omogućuju da ponovo uspostavimo vezu sa našim zaboravljenim ženskim instiktima, koji nas uče kako da izbjegnemo zamke i iskušenja koje nas odvode dalje od tog puta. Crvene cipele su simbol onog što želimo dobiti, a znamo da taj dobitak podrazumijeva i žrtvovanje. Zamke koje treba zaobići su: Pozlaćene kočije, obezvrijeđen život; Suha starica, ostarjela sila; Paljenje blaga, hambre del alma, glad duše; Povreda temeljnog instikta, posljedice zarobljavanja; Pokušaj krijumčarenja tajnoga života, podjela na dvoje; Ustuknuti pred kolektivnim, pubuna u sjeni; Pretvaranje, pokušaj dobrote, normalizacija abnormalnoga; Ples bez kontrole, opsesija i ovisnost. Estesova poslije čitanja ove priče kaže: „Kako bismo mogle ostati u svojoj radosti, moramo se kojiput boriti za nju, moramo se ojačati i krenuti punom parom, boriti se onako kako nam se čini najpametnije. Da bismo se pripremile za opsadu, moramo izdržati to vrijeme bez mnogih udobnosti. Možemo izdržati bez većine stvari, gotovo bez svega, tijekom duljih razdoblja, ali ne i bez svoje radosti, ne bez svojih ručno izrađenih crvenih cipela." (ŽKTV, 288)
Zlatokosa govori o ranama, specifično ženskim ranama, o životu sa strahom, ljutnjom, sramom, krivnjom, poniženjem. Istovremeno, to je poruka o neuništivoj životnoj sili koja se uvijek obnavlja i prenosi dalje. To je podsjećanje na ožiljke i sve isplakane i neisplakane suze. Bezruka djeva nam pripovijeda o ženskoj izdržljivosti, o snažnoj borbi protiv sudbinskog i đavolskog, o obnavljanju ženske snage. O njenom životu sklapaju pogodbe bez njenog znanja, ona će biti osakaćena, biće osuđenja na lutanje, ali će i pronaći ljubav u podzemlju, biti uznemirene duše i ući napokon u carstvo Divlje žene. Na kraju svoje knjige, u zaključkum Estesova će nas ponovo podsjetiti zašto ne smijemo zaboraviti na priču i njenu moć: „Potičem ljude da sami iskapaju priču jer se u izguljenim zglobovima, spavanju na hladnom tlu, hvatanju u mraku i pustolovinama na putu skriva čitava vrijednost toga. Na svakoj priči mora biti malo prolivene krvi da bi mogla sadržavati lijek. Nadam se da ćete krenuti u svijet i pustiti da vam se priče događaju, da ćete raditi s njima, zalijevati ih svojom krvlju, suzama i smijehom dok se ne rascvatu, dok se vi sami ne rascvatete. Tada ćete spoznati kakav lijek proizvode te kako ga i kada primijeniti. To je taj rad. To je jedini rad." (ŽKTV, 517)
Klarisa Pinkola Estes (1945) je jungovska psihoanalitičarka, pjesnikinja, doktorirala je etno-kliničku psihologiju. Dvije oblasti su joj posebno značajne: posttraumatski tretmani, te analiza bajki, priča, tradicionalnih narodnih pjesama. Ovo drugo utiče na njen stil pisanja i kada je riječ o naučnim radovima, tako da čak i kruti stručni termini bivaju utopljeni u poetski jezik. Najčešće sebe naziva pripovjedačicom, „čuvaricom starih priča" - cantadore. Neke od njenih knjiga su: Dar pričanja, Vjerni baštovan. Živi i radi u SAD.
