ŠTA ŽENE ZAISTA HOĆE?
Šef, En Vilson: Biti žena (Patrijarhalni obrasci u ženskoj svakodnevnici), Zagreb: Planetopija, 2006; original: Schaef, Anne Wilson: Women's Reality: An Emerging Female System in a White Male Society, 1981
Knjiga Biti žena je pisana 1981. godine i danas nam se čini da su žene već mnoge lekcije naučile, odnosno da su same spoznale kako da utiču na promjenu. Ova knjiga koja je bila jedna od „pionirskih" u to vrijeme, govori nam koliko je dugo trebalo da žene od vremena dobijanja prava glasa, prava na obrazovanje i protesta s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina dođu do još brojnih tema koje su ih zaokupljale i o čemu nije govoreno. Tek treći talas feminizma ukazao je na te nepregledne oblasti ljudskog djelovanja i stvaralaštva koje su ostale izvan ženskog pogleda i učešća i kojima je tek trebalo prići. En Vilson Šef je i sama otkrila koliko zapravo još nedostaje ženama da bi zaista govorile o vlastitom oslobođenju, tek kada je počela da se bavi privatnom psihoterapeutskom praksom i ustanovila da kroz svoje školovanje nije stekla i dovoljno znanja da bi mogla razotkriti probleme žena koji su direktno vezani za ulogu žene u društvu. Željeti da se spozna to drugo i drugačije pretpostavljalo je ponovo krenuti ispočetka i otvoriti se prema novim spoznajama. Knjiga ne predstavlja opis rada samog psihoterapeutskog procesa i pregled primjera iz prakse, već je taj dugogodišnji rad temelj za jedan zaokružen koncept koji pokušava odgovoriti kakva je to stvarnost žena. Šefova prije svega naglašava da je riječ o zaključcima koja se odnose na rad unutar kulture i društva kojem pripada, ali jasno je da se njena opažanja poklapaju sa iskustvima žena u različitim društvima i kulturama. Autorka podvlači da nije riječ o „priručniku" koji će dati uputstva kako da se ponašemo, već „knjiga ima tri cilja: oslobađanje, dijeljenje i komunikaciju". (BŽ, 9)
Kroz sedam poglavlja Šefova razmatra odnose između muškaraca i žena koji su u tradicionalnom društvu bazirani na sukobu između dva sistema „bijelačkog muškog" i ženskog koji se iskazuje kao reaktivni i temeljni. Autorka ne želi suprotstavljati dva svijeta i produbljivati jaz, već upravo suprotno - naglašava da ovo nije vječita borba između muškaraca i žena, već da postoji zastarjeli sistem koji određuje odnose u društvu i koji je neophodno prevazići. „Posrijedi je sustav u kojemu živimo i u kojemu su moć i utjecaj u rukama muškaraca bijele rase. Taj sustav nije nastao preko noći niti je posljedica spletkarenja šačice pojedinaca; svi smo dopustili da se razvije i čak sudjelovali u njegovu razvoju. No, unatoč tome, bjelački muški sustav je upravo to: sustav. Svi živimo u njemu, ali taj sustav nije stvarnost. Svijet nije takav. No, neki od nas, nažalost, ne shvaćaju da je posrijedi sustav, već smatraju da to jest stvarnost ili da svijet jest takav." (BŽ, 20) Razotkriti seksističko ponašanje moguće je tek ako analiziramo i u potpunosti sagledamo mehanizme djelovanja „bjelačkog muškog sistema". To je sistem koji vlada i po njegovim pravilima se ravnamo bez obzira da li on odgovara našem poimanju života.
Bjelački muški sistem sazdan je od mitova u koje bespogovorno vjerujemo, a to su: da je jedini; da je sam po sebi superioran; da zna i razumije sve; da je takvo ponašanje jedino moguće. „Sva četiri mita bjelačkog muškog sustava moguće je sažeti mitom koji gotovo uvijek ostaje neizrečen, ali je unatoč tome prisutan i stvaran. Taj mit govori da čovjek može biti Bog. (...) No, nije lako biti božanstvo. Štoviše, poricanje vlastite ljudskosti i manjkavosti može biti pogubno za pripadnike bjelačkog muškog sustava." (BŽ, 32) U takvom sistemu žene su, naravno, obilježene „istočnim grijehom rođenja" i treba da se prilagode i pomire sa svojom ulogom infantilnih bića. One treba da budu vezane za muškarce, a ne da uspostavljaju previše bliske kontakte sa ženama, tako da su žene skoro do kraja povjerovale, da je normalno da se međusobno ne podnose, ne prihvataju i da rade jedna protiv druge. Bjelački muški sustav je za svoj dugi opstanak mnogo dugovao dobro razrađenom mehanizmu koji podrazumijeva da žene napadaju jedna drugu. Tek kada su žene to shvatile i počele se udruživati bilo je i moguće započeti proces ženskog oslobađanja.
Brojne su strategije koje su žene kroz vijekove naučile da koriste da bi opstale u sistemu koji nije njihov. Tako, na primjer, žene se trude razviti izuzetnu sposobnost pamćenja pojedinosti iz svakodnevnog života, da se muškarci ne bi bavili tim trivijalnim poslovima i da bi se mogli osloniti na žene. Kada u raspravama savremena žena danas pokuša iskoristiti tu svoju prednost, jednostavno gubi, nisu bitne pojedinosti koje je tačno zapamtila i koje prikazuju stvarno stanje, nego je bitno da ona jednostavno ne može biti u pravu. Neke žene nastoje primijeniti strategiju iskazivanja dobrote, koja svakako donosi izvjesnu korist, ali na kraju se obično žena osjeća iskorišćenom. Strategija pravednosti čini se ženama kao jedan od dobrih puteva - biti pravedan, makar i na vlastitu štetu, jer sistem treba da bude pravedan. U tom pogledu najbolji primjer iznevjeravanja žena jesu brakorazvodne parnice. „Pravosuđe je igra, a bijeli muškarci znaju igrati do pobjede. Naposljetku, oni su odredili pravila! (BŽ, 43) Zato se pogrešnom pokazuje i ženska strategija da bespogovorno slijede pravila, kako bi se prilagodile, a zaboravljaju da oni koji su i odredili pravila, lako mogu promijeniti ta ista pravila kada im to više ne odgovara. Tu je još jedna često korišćena strategija - ona stalno nastoji razumjeti njega. Šefova ovdje posebno naglašava: „Ta me pojava iznimno zainteresirala jer se doima proturječnom mitologiji bjelačkog muškog sustava pa sam počela razmatrati riječ razumjeti (engl., understand; under - ispod; to stand - stajati, prim. prev.) Onaj tko stoji ispod, bolje će proći ako razumije da oni koji stoje iznad imaju moć i utjecaj. Onaj tko stoji iznad, ne mora razumjeti. Razumijevanje je za one koji su ispod. Oni koji su iznad, nalaze se u sigurnom položaju. Zanimljivo, zar ne?" (BŽ, 45)
Prikaz prethodnih strategija pokazuje sve moguće načine na koje su i žene zapravo pomagale održanju bjelačkog muškog sistema, umjesto da su iskazale više povjerenja prema svom ženskom svijetu. Time su i dalje osiguravale siguran nadmoćan položaj muškaraca, a same sebe čak i kada bi doživjele uspjeh po mjerilima tog sistema i dalje su doživljavale kao neuspješne. Zbog toga, mnogo je toga što se nakupilo ispod površine, što je rezultat gnjeva koje žene nisu htjele definisati i odrediti, a koje ih je zarobilo u različite uloge. Te uloge zapravo služe da bi se žene odbranile od samih sebe. Tako onda imamo: supersposobne žene, zavodnice, ultraženstvene žene, pretile žene ili ovisnice o hemiji, deprimirane žene, te „krijeposne kršćanske mučenice". Čak i oslobođenje kroz seksualnu revoluciju zapravo je dijelom zarobljavanje u nove okove, gdje se to grubo shvatilo kao mogućnost ostvarenja mnogobrojnih seksualnih veza. Problem je u tome, što je to uglavnom muško viđenje ženskog seksualnog oslobođenja, jer za žene seksualnost ima daleko šire značenje.
S obzirom na sve strategije i sposobnosti koje su žene tako dugo koristile i primjenjivale sasvim je jasno da one daleko bolje i jasnije mogu prikazati muškarca, nego on nju, ali stvar je u tome što žena ne treba da iskazuje svoje mišljenje. Inferioran položaj time pokazuje svoju snagu, a brojne su „ograde" koje to dokazuju. Direktno brutalno fizičko ograničavanje i vraćanje žene u njenu „zasluženu" poziciju pokazuje se kroz silovanje, fizički napad, incest. Generalno u društvu rasprostanjene su blaže psihološke taktike, a jedna od najčešćih je omalovažavanje, proglašavanje ludom i nesposobnom. Tu je i stalno izazivanje krivnje, koje je jedan od jačih mehanizama kontrole. Zatim traženje od žene da uvijek bude nasmijana i ona koja priređuje zabavu i razbrigu, pa je svaki njen ozbiljan pokušaj shvaćen kao neozbiljan. Kada se ne želi razumjeti, a to je u velikoj mjeri, onda se govori o „ženskoj misterioznosti" ili se na kraju postavlja ono poznato pitanje - „šta vi žene uopšte hoćete?". Sam feminizam uspostavljen dogmatski takođe može biti ograda koju će se iskoristi protiv ženskog oslobađanja. Šefova smatra da je vrijeme da žene, ali i muškarci, napokon razotkriju sve te taktike i strategije koje ih zarobljavaju u pogrešnom sistemu. Za žene pravi put ne može biti pokušaj prilagođavanja po cijenu odbacivanja istinskih ženskih svojstava, već upravo spoznavanje vlastitog ženskog svijeta, izgradnja samopozdanja koje upravo počiva na tome što su žene, te izlazak iz pogrešne igre.
En Vilson Šef od početka 70-tih radi kao psihoterapeutkinja spajaći feminizam i psihologiju. Autorka je brojnih knjiga kao što su: Meditacije za žene koje previše rade, Bijeg od intimnosti, Kada društvo postane ovisnik.
