Lara online :: Prvi ženski portal u BiH - Mojih top deset knjiga

Svaki izbor skoro uvijek nosi lični pečat, posebno ako je riječ o pokušaju da izaberemo knjige koje bismo proglasili najboljim. Svaki izbor i pravljenje liste svakako znači i odricanje, i slučajno ili namjereno zaboravljanje. Svaki izbor otvara nam uvijek mogućnost da napravimo neki novi izbor. Ovo je samo jedan od mogućih izbora... Pred vama je, drage čitateteljke i dragi čitaoci, pregled deset knjiga autorki koje su pisale o sebi, o nekoj drugoj ženi, o drugim ženama, o ženama i muškarcima, o svojim i tuđim dilemama u vremenu u kome živimo ili u vremenu nekom davnom. Na čudesno putovanje samospoznaje vode vas Ajn Rend, Virdžinija Vulf, Trejsi Ševalije, Silvija Plat, Terezija Renata, Helen Filding, Azar Nafisi, Fransoaz Žiru, Ajan Hirsi Ali, Julija Voznesenska. Na ovom kratkom popisu su knjige čiji su naslovi u posljednjih nekoliko godina obilježili brojne top liste svjetskih i domaćih izavačkih kuća i knjižara, knjige sa oznakom „klasične", kao i one ostavljene negdje na kraju polica i pomalo već prašnjave.

Kada danas pogledate popise najaktuelnijih bestselera često ćete naći brojne naslove koje svrstavamo pod oznaku chick-lit - neki/e će priznati da to čitaju, neki/e će ih sakrivati; jedni/e će to izrazito kritikovati, drugi/e će to hvaliti. Riječ je o knjigama koje se brzo čitaju i rado prepričavaju. Stil pisanja je skoro u ravni govora, na liniji telefonskih razgovora, sms-ova, e-mailova. Puno je povezivanja sa popularnim serijama, filmovima, knjigama, reklama. U svakom slučaju i za žene i za muškarce, čak i koji ne vole previše čitati, literatura koja će ih dobro zabaviti. Iako će to mnogi označiti tek kao trivijalnu književnost, svakako da postoje više i manje kvalitetni naslovi. Bez obzira šta mislili o Dnevniku Bridžit Džouns Helen Filding, ta knjiga je granična crta, kada je riječ o ovom žanru književnosti. Glavna junakinja ima nešto više od trideset godina i po hiljadu i neki put preispituje svoj način života, a posebno odnos prema muškarcima, braku i ljubavi. Bridžit je prosječna djevojka, nimalo glamurozna, uvijek zbunjena, toliko nesavršena da postoja bliska tolikim ženama širom svijeta koje su pod pritiskom današnjih medija i mode stalno u potrazi za savršenstvom. Ona donosi velike odluke o promjenama u svom životu prvog dana neke nove godine i sve to prezentuje u dnevniku narednih 365 dana. Ona će prestati da puši, pije, više će se posveti čišćenju kuće, bolje će koristiti svoje vrijeme, imati više samopouzdanja, baviti se više karijerom,... Fildingova je knjigu napisala na osnovu feljtona koje je objavljivala u Indipedentu i Dejli telegrafu, a objavljena je 1996. godine. Uz puno humora, bez velikih pretenzija, upravo je pokušala da dočara svijet savremene djevojke/žene u rascjepu između tradicionalnog i savremenog, između želje da bude svoja i da bude dio svijeta koji u tolikoj mjeri danas promoviše uniformisana popularna kultura. Iako prezentovano kao „lako štivo", Fildingova u svojoj knjizi otvara velika pitanja savremenog načina života - odnosa roditelja i djece, pitanje materinstva, značaja prijateljstva, ljubavnih veza, snalaženja u zbrci dana izdjeljenog brojnim obavezama i zatrpanog gomilom nepotrebnih informacija. Autorka se poigrava i sa klasičnom literaturom direktno navodeći Gordost i predrasude Džejn Ostin, te sa pitanjem feminizma danas. Glavno pitanje je: koliko smo se promijenili u odnosu na generacije prije nas i kako danas razrješavati stare-nove dileme. Evo kako razgovaraju mama i kćerka danas: „Mama je zvala i pokušala sam da s njom razgovaram o tome kako je teško biti žena, i za razliku od muškaraca, imati „rok trajanja" za rađanje. Njen odgovor je bio. „Ma daj, dušo! Vi današnje devojke ste tako izbirljive i romantične. Jednostavno imate prevelik izbor. Ne kažem da ja nisam volela tatu, ali, znaš, nas su uvek učili da, umesto da čekamo da nas neko obori s nogu, 'tražimo malo, praštamo mnogo'. I da budem iskrena, dušo, podizanje dece i nije baš ono što se priča. Mislim, bez uvrede, nemoj to lično da shvatiš, ali kad bih opet mogla da biram, nisam sigurna da bih imala...". O bože. Čak bi i rođena majka volela da nikad nisam rođena."

Druga naša junakinja, nije imala takvih dilema. Da je skrivenih ljubavi i strasti uvijek bilo, bilo je, ali nekada se to nije smjelo ni naslutiti, niti obznaniti. Književnica Trejsi Ševalije zagledana u slike Jana Vermera, holandskog slikara iz 17. vijeka, vratila nas je u vrijeme u kome su postojala stroga pravila i svaki prelazak granice bi bio poguban za jednu ličnost, posebno za ženu. Grit je šesnaestogodišnjakinja iz siromašne porodice, koja treba prijeći veliki put - svega nekoliko ulica, ali ulica kojima nikada nije prošla - i postati sluškinja u porodici jednog umjetnika. Književnica nas je ubijedila da je baš Grit ta Djevojka sa bisernom minđušom, muza slikara rastrganog između strasti i mnogobrojne porodice za koju moru obezbijediti novac. Ovo jeste priča o ljubavi, onoj platonskoj, dalekoj, nemogućoj, ali i susret dvoje ljudskih bića iz različitih krugova, izgubljenih i zbunjenih zbog osjećaja koje im donosi upravo taj dodir sa tuđim i drugačijim. Ovo je priča o putu na čijem kraju ima raskrsnica, ali pravo izbora ne postoji. Možda književnica iz 20. vijeka može ostaviti mogućnost izbora, ali djevojka iz 17. vijeka, znala je kuda samo smije i može ići. „Ljudi su mi klimali glavama i radoznalo me posmatrali dok sam prolazila. Niko me nije upitao kuda idem niti mi uputio ljubaznu reč. Nije bilo potrebe - znali su šta se događa porodicama kada muškarac izgubi posao. Ovo je bilo nešto o čemu će kasnije raspravljati - mlada Grit je postala služavka, njen otac ne može da izdržava porodicu. Ipak, neće likovati. To bi lako moglo i njima da se dogodi. Celog svog života prolazila sam ovom ulicom, ali nikad nisam bila toliko svesna da sam leđima okrenuta svom domu."

Kako razbiti okove koji nas ograničavaju, izbjeći sudbinu istorijske zarobljenosti i političkih preokreta u kome jedinka postaje tek dio mase i biva prinuđena da živi tuđi život? Mnogi ostaju zarobljeni, a oni/one hrabri/e prave iskorak i odlaze. Ono što dalje slijedi jesu dvije priče sa početka i sa kraja 20. vijeka. Ajn Rend, čije je pravo ime Alisa Rosenbaum, rođena je i mladost provela u Sankt Petersburgu. Revolucija u Rusiji će potpuno promijenti život njene porodice, a sama Ajn/Alisa neće pristati na to da joj drugi odrede granice. Nakon diplomiranja ona odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje brzo postaje poznata filozofkinja i književnica. Prvi roman Mi živi, koji je objavila 1936. godine, biće njena ulaznica u svijet o kojem je maštala i koji je priželjkivala. Autorka ipak neće glavnoj ličnosti romana djevojci Kiri Argunovoj podariti ispunjenje želja, pokušavajući da odgovori na pitanje, šta bi njoj samoj moglo da se dogodi da je ostala u tom izmjenjenom svijetu. Kira je zapravo autoportret Rendove i pokazaće nam njene moralne, političke i filozofske stavove koje će razvijati u kasnijim djelima. U romanu je opisan period između 1922. i 1925. godine kada se nekad bogata porodica Argunov, vraća iz izgnanstva sa Krima u Petrograd. Iako već po pričama znaju šta ih čeka teško se snalaze u novonastalim okolnostima. Kira se ipak ne predaje, upisuje fakultet, učestvuje u različitim aktivnostima koje se očekuju i zahtjevaju od omladine u Sovjetskom Savezu, ali neumorno traži izlaz. Njen svijet biće ljubav prema Leu, individualcu, egoisti, čovjeku koji se opire okolnostima. U tom svijetu biće i Andrej, odan partiji i ideji komunizma, ali izgubljen u svojoj ljubavi prema Kiri. Jedni za druge biće izdajnici i ljubavnici, najbolji prijatelji i najgori neprijatelji, izgubljeni između prošlosti i parola o predivnoj budućnosti. Tragičan kraj je neminovan. Andrej, zato što prvo proganja i hapsi Lea, pa potom pomaže u njegovom izbavljenju, biva izbačen iz partija i život okončava samoubistvom. Leo, zaljubljen najviše u samog sebe i spreman da učini sve za ostvarenje egoističnih interesa, pristaje na „posao" žigola i poslije Andrejeve sahrane ostavlja Kiru. Roman se završava opisom Kire koja gleda u nebo: „Smijala se. Znala je da umire, ali to više nije bilo važno. Sada je znala ono što joj niko nikad nije mogao reći, sada je jednostavno znala. Čekala je i osjetila, kao što nikad nije, kao što nikad u životu do sada nije mogla osjetiti.(...) Momenat ili vječnost - da li je to uopšte važno? Život, neporažen, postoji i sigurno će postojati." Bio je to njen posljedni smijeh, dok umire na granici u pokušaju bijega.

Da li nas knjige mogu spasiti u vremenima i na mjestima kada pojedinačni život za državu ne znači ništa? Azar Nafisi nije uopšte postavljala pitanje, jer odgovor je već znala. Ona s knjigama i kroz knjige živi, to je njen poziv i utočište u kome je sačuvala sebe i nekoliko svojih studenata i studentkinja - prije nego što je sabrala dovoljno snage da odluči otići iz zemlje u kojoj je rođena. Porijeklom iz bogate, obrazovane i politički angažovane porodice, Nafisijeva se poslije školovanja na Zapadu, vratila u Teheren i zaposlila na univerzitetu. Bio je to period od 1979. do 1997. kada se sa porodicom konačno odlučuje na iseljenje u SAD. U tih nepunih dvadeset godina u ovoj zemlji bilježimo odlazak šaha Muhameda Reze Pahlavija u emigraciju, kratko vrijeme revolucionarnih događanja i povratak u zemlju Homeinija koji uspostavlja islamsku republiku, dolazak na vlast Alija Hameneija, rat sa Irakom, masovne proteste, ... I u svemu tome zatičemo Lolitu u Teheranu. Ovo je ženska priča o ratu i miru, Zapadu i Istoku, fundamentalizmu i demokratskim načelima, o zatvoru i slobodi, o ćutanju i govoru, o „patriotama" i „izdajnicima" o bogatom intelektualnom svijetu žena sakrivenih iza čadora i marama. Kada rad na univerzitetu postaje skoro nemoguć za sve one koji misle drugačiji, Nafisijeva odlučuje da održava časove za nekoliko odabranih studentkinja (i povremeno jednog studenta) u svojoj kući. Razgovarajući i raspravljajući o klasičnim djelima engleske i američke književnosti, koja više nisu u skladu sa zvaničnom obrazovnom politikom i vladajućom ideologijom islamske republike, ova mala grupa pronalazi svoj prostor slobode. O tome Azar Nafisi piše: „Nesposobni da odgonetnu ili shvate nepravilnosti i složenosti, razjareni onim što su smatrali izdajom sopstvenih položaja, zvaničnici su bili prisiljeni da svoje proste definicije nametnu književnim delima, kao što su cenzurisali boje i nijanse stvarnosti, pokušavajući da ih uklope u svoj crno-beli svet, tako su cenzurisali i svako delo koje je prikazivalo unutrašnji svet neke osobe. Ironično, ali kao i njihovi ideološki protivnici, smatrali su da su književna dela koja ne nose političku poruku - opasna. Tako su u piscu kao što je Džejn Ostin, bilo da su to znali ili ne videli prirodnog neprijatelja." Ako već nisu bili u mogućnosti da se pobune u javnosti, a da ne ugroze živote svoje i svojih najbliži, oni odvažni/e nastojali su da postave posljednju granicu odbrane i da sačuvaju integritet ličnosti - da sami sebi ne dopuste potpuno ukidanje prava i na slobodno mišljenje. Za neke to je bio način da stvore svoj mali svijet i u nemogućim uslovima, za druge konačna priprema za odlazak.

Mijenjati svijet, uprkos tome što se to čini nemogućim; pružiti ruku drugima ne razmišljajući o sebi; prevazići sopstvene strahove da bi ubijedili druge da ne strahuju; ne plašeći se za svoj život kad su ugroženi životi drugih - samo su neke od rečenica koje se mogu povezati sa dvije potpuno različite ličnosti. Jedna je živjela u prvoj polovini 20. vijeka i svoj smisao života pronašla je u vjeri, druga na početku 21. vijeka učinala je upravo suprotno iskoračila je iz svijeta vjere i sama se prozvala nevjernicom. Terezija Renata od Sv. Duha ostavlja nam zbirku sjećanja i svjedočanstava o Edit Štajn (Velikoj ženi našeg stoljeća) u svijetu katoličke crkve poznatoj kao Terezi Benedikti. Edit Štajn je rođena u jevrejskoj porodici 1891. godine, a život joj se završava 1942. godine u nacističkom logoru Aušvic. Studirala je filozofiju i među brojnim studentima i studentkinjama profesor filozofije Edmund Huserl izabrao je upravo Štajnovu za svoju asistentkinju na Univerzitetu u Frajburgu. U krugu filozofa/kinja koji se prvenstveno bave fenomenologijom pod vodstvom osnivača ovog pravca Huserla, E. Štajn upoznaje i filozofa Maksa Šelera koji u svojim debatama posebnu pažnju posvećuje katoličkim idejama. O tim svojim prvim motivima koji će je navesti da se usudi na putovanje koje je bilo potpuno neočekivano Štajnova će reći: „To je bio moj prvi kontakt s tim meni dotad potpuno nepoznatim svijetom. On me još nije odveo do vjere. Ali on mi je otvorio područje fenomena, pokraj kojih nisam mogla slijepo prolaziti... Ograde racionalističkih predrasuda, u kojima sam bila odrasla, a da sama nisam znala, padoše, i svijet vjere stade iznenada preda me. Ljudi s kojima sam dnevno bila u dodiru, na koje sam s udivljenjem gledala, živjeli su u tom svijetu. On je morao biti vrijedan barem da se ozbiljno o njemu razmisli." Nekoliko godina poslije pročitaće i Knjigu Života Tereze Avilske i to će je u potpunosti opredijeliti. Jevrejka koja će prijeći u katoličantstvo, učenje filozofije zamijeniti propovijedima i vjerom, a umjesto traganja za smislom u spoljašnjem svijetu odlučiće se da smisao potraži odlaskom u jedan od najstrožijih redova - karmelićanski. Svojim rječima i djelovanjem - glasom protiv zla koji je nadirao sa nacističkom vlašću, kao i svojom smrću - poput mnogih pripadnika/ca svog naroda- pokazala je da je sve to toliko različito i nespojivo moglo biti u jednom vremenu iskazano u jednoj ličnosti. Sve njene odluke, bile su samo njene, a bile su tri glavne vodilje - istina, dobro i ljubav. Pred kraj 20. vijeka proglašena je sveticom.

U njenih 38 godina stalo je mnogo više od jedne biografije, danas je prozivaju i „jednom od najkontroverznijih političkih ličnosti današnjice". Posebno će se njeno ime spominjati poslije ubistva holandskog režira Tea van Goga 2005. godine, s kojim je zajedno radila na kratkom dokumentarnom filmu o položaju žena u islamu - Pokoravanje. Ona se zove Ajan Hirsi Ali i svoju životnu priču je jednostavno naslovila - Nevjernica. Rođena je u Somaliji, u porodici u kojoj je politika bila glavna tema, jer je otac bio strastveni borac za bolju budućnost svoje zemlje, uvijek daleko od porodice, često zaokupljenom surovom borbom u političko-revolucionarnim igrama. Majka, iako čvrsto ubjeđena u prinicipe islama, nije se dvoumila oko razvoda od prvog muža, ali je svoje troje djece nastojala odgojiti kao dobre vjernike, pa je s njima jedno vrijeme boravila u Saudijskoj Arabiji. Njena baka, uprkos i roditeljskom protivljenju, i nju i sestru je podrgla obrezivanju genitalija i taj strašni dogašaj iz svog djetinjstva Alijeva detaljno opisuju u svojoj knjizi. Kao adolescentkinja smisao života pronalazi kroz učešće u pokretu „Muslimansko bratstvo" i odlučuje da iz kuće izlazi potpuno pokrivena - u crnom hidžabu, jer je kako kaže, htjela da živi u pokornosti i istovremeno željela da „izgradi logičan i dosledan sistem vjerovanja". Prkosna, radoznala, nepokorena, željna slobode nije pristala na ugovoreni brak i pobjegla je u Holandiju u dvadeset drugoj. Otvorila se svemu novome bez predrasuda i hrabro - dobila je holandsko državljanstvo, završila je fakultet političkih nauka, postala članica partija, počela da javno govori i piše za novine. U svim tim novim susretima, upijajući znanje skoro iskreno dječiji, ne dozvoljavajući da je bilo šta zaustavi u jednom momentu morala je da preispita iznova sve vrijednosti i prinicipe kojima je učena i shvatila jedno - da vjera za nju više ne predstavlja prostor iskazivanja vlastite ličnosti. O svojoj težnji da uradi što može više za druge ona kaže: „Marta 2005. Tajm magazin me je obavestio da sam izabrana među sto „najuticajnijih ljudi na svetu". Pohitala sam da kupim Tajm, ali poranila sam za nekoliko nedelja. Taj broj je bio planiran za sredinu parila. Magazin se nije bavio najuticajnijim ljudima već siromaštvom u Africi. Na naslovnoj strani je bila fotografija mršave, mlade žene sa troje male dece. Nosila je istu odeću kao i moja baka, u očima joj se ogledalo beznađe. Taj prizor me je vratio u Somaliju i Keniju, siromaštvu, boleštinama i strahu. Pomislila sam na ženu sa fotografije i na milione sličnih. Tajm me je uvrstio među „vođe i revolucionare". Šta činiti s takvom odgovornošću?"

Obe autorke o kojima će sada biti riječ povezane su zajedničkom niti tragičnosti vlastitog života i predanosti umjetničkom stvaranju. Obe završavaju na isti način - same određuju posljednji dan svog života. Izuzetno senzibilne, nemoćne da se suoče sa svakodnevnim, krhke u stvarnom svijetu, bile su potpuno drugačije u tom jedinom svijetu koje su istinski poznavale - svijetu imaginacije. Iz sebe su ostavile poeziju i prozu u kojoj će upravo tim svojim svjedočanstvima o vlastitoj krhkosti dati snagu mnogim koji budu čitali njihova djela. Ona je živjela samo trideset jednu godinu, a kad se spomene njeno ime prva je asocijacija na veliku pjesnikinju zatomljenih strasti i tajnovitosti. Njeno ime je Silvija Plat, i osim po poeziji i posthumno objavljenim pismima, ostaće upamćena po autobiografiji koju je napisala neposredno pred smrt. Stakleno zvono je objavila pod pseudonimom i prve kritike uopšte nisu bile povoljne. Platova prikazuje ovdje onako usputno svoje talente, sposobnosti i uspjehe, ali najviše govori o sablasti i duhovima s kojima se suočava i od koji ne može pobjeći. Na jednom mjestu piše: „Nisam spavala dvadeset jednu noć. Mislila sam da najlepša stvar na svetu mora biti senka, milion pokretnih oblika i ćorsokaka senki. Postojale su senke u fiokama komode i u plakarima i u koferima, i senka ispod kuće, drveća i stenja, i senka u dnu ljudskih očiju i osmeha, i senka, milje i milje i milje senke, na noćnoj strani Zemlje." To je bila njena stvarnost - svijet sjenki, uprkos ljubavi, prijateljima, djeci, nije mogla da pronađe čvrsto tlo. Za nju je svijet više farsa i cinično poigravanje nego mjesto gdje će pronaći sebe. Ostaju jedino stihovi.

Virdžinija Vulf će od svojih likova u romanima tražiti da se stalno suočavaju sa samim sobom, da analiziraju, da se prepuštaju tom pritisku svakodnevnih utisaka, da lelujaju između sna i jave, ali da ne odustaju od stvarnog svijeta - onako kako to ona sama nije umjela. Glavno obilježje njenih roman jeste ta maglovita atmosfera u kojoj je sve tako blizu i daleko, sve jasno i nejasno, u kome se ne zna i zna šta su tek razmišljanja o stvarnosti a šta stvarnost sama. Vulfova najčešće opisuje London i stanovnike/ce svog grada, pripadnike/ce visokog društva i iz umjetničkih krugova. Gospođa Dalovej bez pretjeranih iluzija živi u svom malom svijetu prijema, više se sjećajući ili obavljajući svakodnevne poslove, nego razmišljajući o budućnosti. Ona je tako istovremeno tako obična i tako drugačija: „Imala je stalno osećanje, dok je gledala taksije, da je tamo daleko na pučini, i da je sama; od uvek joj se činilo da je veoma, veoma opasno živeti čak i jedan dan. Ne što je mislila da je pametna ili iznad proseka. Nije ni sama znala kako prolazi kroz život sa ono malo znanja koje im je dala frojlajn Danijels. Ništa nije znala; ni jedan jezik, ni istoriju, jedva da je sad bilo šta čitala, sem memoara, i to u krevetu. Pa ipak ju je to potpuno obuzimalo; sve to; taksi koji su prolazili. I ne bi rekla za Pitera, ne bi rekla čak ni za samu sebe, ja sam ovakva, ja sam onakva. Jedna jedina obdarenost je u tome što poznaje ljude gotovo po instinktu, razmišljala je nastavaljajući šetnju." Ta obdarenost koju Vulfova daruje svojoj junakinji daje joj mogućnost da progovori ironično i o engleskom društvu prve polovine 20. vijeka.

Savremena ruska književnici Julija Voznesenska, po uzoru na Bokača, napisaće Ženski Dekameron 20. vijeka. U jednom porodilišu, zbog kožne infekcije uvode karantin, a deset žena prisiljeno je da tu provede nepredviđeno još deset dana. Da bi im vrijeme brže prošlo, jedna od njih predlaže da pričaju svaki dan o određenoj temi. U sto priča, deset potpuno različitih žena, koje je spojila zajednička ženska sudbina - da u isto vrijeme postanu majku - slikaju nam tako iz dana u dan taj nevjerovatni ženski svjet. U jednoj sobi leže jedna do druge: režiserka Ema, radnica brodogradilišta Olga, doktor bioloških nauka Larisa, građanka bez stalnog mjesta boravka Zina, inžinjerka Nataša, službenica Gradskog izvršnog komiteta Valentina, stjuardesa Albina, disidentkinja Galjina, nastavnica muzike Nela, sekretarica Irina. One pričaju o prvoj ljubavi, o zavedenim i napuštenim, o vođenju ljubavim u komičnim situacijama, o ženama-strvinama, o nevjerstvu i ljubomori, o nasilnicim i njihovih žrtvama, o novcu, o osveti, o plemenitim postupcima muškaraca i žena, o sreći i nesreći. One ne nude drugim ženama recept za bolji život, one ne govore o crno-bijelom svijetu, one se plaču i smiju, one ne misle da je sve lako, ali one se uvijek bore za sebe, svoje najbliže, one kojima je potrebna pomoć i za svaki novi dan. Na samom završetku njihovih ispovijesti Irina će reći: „Ja sam, drugarice moje, užasno nedopustivo srećna! U svome životu ne sećam se dana kada ne bih osetila da me vole oni s kojima živim - mama, sestra, muž Serjoža. Ja ničemu posebno ne težim, krila nemam, talenta takođe. Rodiću što više dece i biću tada do besvesti srećna. I reći ću vam jedno: ma koliko srećno živela, želim da živim i ljudski, kao čovek. Čini mi se da sve mi, ne samo mi koje ovde ležimo i pričamo jedna drugoj različite priče, već uopšte, sve naše žene, zaslužujemo da nam život bude makar malo lakši."

Lu Andreas-Salome ne bi mogla biti jedna od članica ženskog kluba iz porodilišta. Ne zato što je živjela sto godina prije njih, već zato što nije bila majka. O njoj je tako mnogo pisano, a čini se da se tako malo zna. Govore o njoj kao izetno lijepoj, velikoj zavodnici, nepredvidljivoj i zagonetnoj, sposobnoj da u svojoj svijet strasti i nesputanosti uvuče i one koji se tog svijeta plaše. Dobrim dijelom obilježila je živote filozofa Fridriha Ničea, pjesnika Rajnera Marije Rilkea, psihoanalitičara Sigmunda Frojda. Fraonsoaz Žiru i pored brojnih napisa o ovoj umjetnici napisaće neveliki esej Lu (Priča o slobodnoj ženi). Neopterećena detaljnim podacima iz biografije Žiru nas provodi kroz sve ključne situacije koje su odredile život Lu(jze) - o njenom životu u bogatoj jevrejskoj porodici u Sankt Petersburgu u drugoj polovini 19. vijeka, o djetinjstvu sa petoricom braće, o studiranju u Cirihu, o čitanju filozofskih djela. Najviše je, naravno, riječ o njenom viđenju ljubavi i njenim „ljubavnim gozbama" koje je uvije iznova nadahnjuju. Ona je književnica, psihoanalitičarka, žestoka polemičarka, feministkinja i prije svega „slobodna žena. U svojim autobiografskim spisima jasno kaže: „Niti mogu da živim po nekom uzoru, niti mogu drugima da poslužim kao primer, ali sasvim sigurno mogu da živim svoj život, i to i nameravam po svaku cenu. Takvim ponašanjem ne zastupam nikakav princip, već nešto mnogo čudesnije što je u meni, što vrvi od života, što je puno radosti i samo gleda da se iskrade."

Ovim naslovom se završava pregled deset knjiga koje su žene pisale o ženama. Moglo je biti i nekih drugih knjiga. Ovo nije popis koji određuju koje su knjige najbolje, najviše čitane, najpopularnije. Ovo je samo jedan od putokaza kako da se ne izgubite među policama biblioteke i štandovima knjižara kada poželite da promislite o tome šta znači biti žena. Ovo je samo jedan od načina, da se usudite u udobnosti vlastite sobe, da se udubite u svijet žena koje su možda toliko drugačije od vas ili toliko slične vama, bez obzira u kom vremenu i na koji način živjele.

Milenin izbor
napisao Dule, May 26, 2008

Postovana Milena, sada sam nasa vremena da procitam tvoju preporuku za top 10. Interesovalo me je sta to citaju zene koje o odnosu izmedju muskaraca i zena misle drugacije nego vecina sveta. Dobar je izbor. Bridzet Dzons sam gledao u filmu, knjigu nisam citao ali film je bas sladak i slazem se da ima znacenje i poruku koju ti navodis u prikazu knjige. Znam dosta i o Silviji Plat, Virdziniju Vulf nisam citao. Pa na odmor cu sigurno poneti neku od predlozenih knjiga, koju uspem naci.
Ali zasto ne uradite i prikaz knjiga u kojima su muskarci pisali o zenama na nacin da ih razumeju. Razmisljam i mislim da ima takvih. Zanima me da li bi nam se misljenja podudarala.