Sa CV-ijem koji je približava rangu naučnice u oblasti rodnih teorija, Zilka Spahić Šiljak sa jednakom strašću prihvata i ženski aktivizam u pokretu za poboljšanje položaja žena u BiH. Razgovor sa doktorkom Spahić Šiljak vodjen je u okviru istraživanja Novi talas ženskog aktivizma u BiH.  

Koji su po Vama bili uzroci nastanka novog talasa ženskog aktivizma u BiH 90-tih godina?  
Da, u pravu ste može se govoriti o novom talasu ženskog aktivizma 90-ih, ali treba imati na umu da ženski aktivizam nije nikada prekidan, iako nije bio tako snažno prisutan u javnom prostoru zbog otpora socijalističke vlasti, ali i samih žena koje nisu bile spremne prihvatiti feminističke ideje koje su se s mukom probijale i na ove prostore. Doajenke feminističkog pokreta kao što su: Nada Ler-Sofronić, Dunja Blažević, Eva Bahovec, Rada Iveković, Slavenka Drakulić, Svetlana Slapšak su posebno tokom 80-ih kada politička klima ''otopljava'' bile vrlo aktivne u promociji ženskog pokreta u akademskoj zajednici. Organizirale su svoje kongrese i konferencije na kojima su diskutirana pitanja poput ženskog pisma, političkog angažmana, pacifizma, i drugo.
U BiH ženski pokret nije bio tako snažno artikuliran kao u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji, ali se mora odati priznanje bosanskohercegovačkim feministkinjama koje su pokušavale pratiti trendove svjetske feminističke scene i raditi koliko mogu u jednom patrijarhalnom okruženju u kojem ni same žene nisu bile otvorene za takvu vrstu angažiranja i preispitivanja kako tada, tako i danas.
Povodi za novi talas ženskog aktivizma 90-ih godina su višestruki i uvjetovani društveno-političkom klimom tog vremena: raspad socijalističkog sistema samoupravljanja i prelazak na demokratske građanske principe djelovanja, pojava nacionalnih i nacionalističkih ideologija, i naravno ono najstrašnije što je i najviše utjecalo na žene su ratna događanja na Balkanu. Žene koje su već bile afirmirane na ženskoj feminističkoj sceni BiH i bivše Jugoslavije su nastavile raditi u novonastalim ratnim okolnostima, ali su, pored njih, i druge žene bile potaknute da  organiziraju ženske NVO-e i tako odgovore na rat i posljedice rata koje su bile posebno katastrofalne za žene i djecu, ali i za porodice u cjelini.
Tokom rata na ovim prostorima, nacionalističke ideologije su koristile žene i žensko tijelo kao teritoriju preko koje su vojevali bitke i preko kojeg su uspostavljali granice između ''naših heroina i majki i ''vaših pobijeđenih i posrnulih žena''. To je u velikoj mjeri utjecalo na žene i u akademskim krugovima, ali i u NVO-ima da se aktiviraju, da pruže otpor konstkruktivnim akcijama protiv takvih politika.  

Koje su strategije i metodologije najčešće korištene u tim akcijama i u kojoj mjeri su one bile uslovljene društvenim prilikama?
Ono što se dogodilo 90-ih osvijestilo je mnoge žene koje do tada nisu ni razmišljale o feminističkim idejama i ženskom aktivizmu da se uključe u ženske nevladine organizacije i da grade svoje frontove odbrane i preživljavanja. Žene u  BiH su uz podršku stranih feminisitičkih organizacija osnovale prve NVO-e s ciljem pomaganja drugim ženama koje su iskusile ratna silovanja i stradanja svojih porodica. Tako je 1992. godine došlo do osnivanja Medice Zenica koja danas predstavlja respektabilnu žensku i feminističku organizaciju. Medica je otvorila prostor ženama za obrazovanje i profiliranje ideja ženskog pokreta i aktivizma. Dakako, pored Medice tu su brojne druge NVO-e kao što je Lara Bijeljina, Udružene Žene iz B. Luke, Žena BiH Mostar, Vive žene Tuzla, Žene u crnom, Žene ženama, Žene sa Une Bihać, Li Woman iz Livna i druge, koje su podstaknute ratnim događanjima odlučile dići svoj glas protiv rata, ubijanja, a prije svega pomoći ženama i djeci koji su bili i najveće žrtve proteklih ratova.
Pošto su žene u BiH  bile teško pogođene ratnim zbivanjim od 1992-1995, više su se bavile egzistencijalnim pitanjima i pomaganjem, nego akademskim raspravama i promišljanjima o ženskom pokretu. Tek će nakon rata, započeti ozbiljnije bavljenje ženskim pokretom, idejama i konceptima koji se mogu primijeniti u BiH društvu.
Žene su u to vrijeme uvijek nalazile načina za djelovanje, a strategije koje su koristile su bile usmjerne u pravcu pomoći (zbrinjavanje, psihosocijalni tretmani, savjetovališta), obrazovanja žena i njihovim pravima i mogućnostima za djelovanje i naravno kasnije lobiranje i zagovaranje kod državnih struktura da se usvoje neki važni zakoni poput Zakona o ravnopravnosti spolova i entitetskih zakona o nasilju nad ženama, i da se uspostave državni mehanizmi za ravnopravnost spolova. Sve su to konkretni rezultati ženskog aktivizma u BiH, jer da nije bilo toga, pitanje je kada bi se državne strukture sjetile da urade nešto na tom planu.
Dakako, žensko djelovanje kao svako drugo djelovanje i razvoj ideja je uvjetovan kontekstom u kojem se živi. Tako su i žene u BiH bile uvjetovane kako od stranih donatora koji su imali svoje zahtjeve i ciljeve u projektima koje su finansirali, tako i od domaćih nacionalnih struktura koje su posebno u post-Dejtonskom periodu utjecale na  podjelu i djelovanje i ženskog nevladinog sektora u zakonskim okvirima entiteta odnosno kantona. Međutim, žene su uvijek nalazile načina da prevaziđu različite prepreke, pa su bez obzira na ustavno-pravnu rascjepkanost zemlje i nacionalne podjele, uspijevale da na prvo mjesto stave osobu, a ne potrebe nacije i kolektiviteta, iako naravno ima žena koje su se priklanjale nacionalističkim ideologijama i potpomagale njihovo djelovanje. U tom pravcu su počele uspostavljati različite mreže nevladinih organizacija preko kojih, su ne samo razmjenjivale informacije, već i djelovale zajednički u ostvarivanju svojih ciljeva. Mislim da je Fondacija CURE u zadnjih nekoliko godina uspjela staviti u fokus ženski aktivizam kroz brojne manifestacije i programe i tako držati pažnju javnosti na nekim pitanjima koja vrlo često prođu nezapažena iako su ih i druge NVO-e inicirale.  

Šta su ključne vrijednosti ženskog aktivizma danas u BiH?
Ključne vrijednosti je teško definirati sa ovako kratke vremenske distance, ali mogu reći prije svega da je to afirmacija koncepta ženskih ljudskih prava koja su prije rata bila nepoznanica većini žena u BiH, zatim ostvarenje tih prava kroz zakone ove zemlje i mehanizme rodne ravnopranosti. Iako implementacija tih zakona ide sporo, to je važan okvir bez kojeg se ne mogu praviti drugi koraci.
Ako bih trebala izdvojiti nešto čemu je posebno doprinio ženski aktivizam, to bi bilo:
- reguliranje pitanja nasilja u porodici kao  društvenog problema, a ne privatnog i porodičnog kako je to ranije razumijevano, što je najviše pogađalo žene  djecu. Iako će trebati vremena za njegovu punu provedbu. Mislim da se na ovaj način pokazalo kako je i privatno političko, što su Carol Pateman i druge autorice zagovarale u svojim djelima.Važno je stvaranje ozračja za žene da prijave nasilje i da ne osjećaju ni krivnju ni ''sramotu'', jer je nasilje sramota počinitelja.
- institucionaliziranje Rodnih studija na Univerzitetu u Sarajevu što je važan korak u reformi obrazovanja u kojem treba integrirati rodnu osjetljivu perspektivu bez ustaljenih stereotipnih shvaćanja ženkih i muških uloga. Ovo je toliko važan pomak, ali nismo ni svjesni koliko to znači u jednom post-socijalističkom tranzicionom društvu.
Nakon višegodišnjih pokušaja danas imamo prve generacije magistara i magistrica rodnih studija koji predstavlju odličan kadrovski potencijal za promjene kako u obrazovnom sistemu, tako i u državnim institucijama i u drugim oblastima života.

Kakva je po Vama budućnost ženskog aktivizma na području BiH u budućnosti?
Uvijek razmišljam optimistično, pa i u ovom slučaju vjerujem da će ženski aktivizam i dalje biti važan točak promjena u bh. društvu. No, ako se budemo oslanjali isključivo na strane donacije i pomoć i ne budemo uspjeli iznaći domaće resurse i modele djelovanja, ne znam koliko će ženski aktivizam biti nositelj promjena kao što je do sada bilo. Ipak, vjerujem da su bosanskohercegovačke žene pametne i dovitljive i da će uspjeti pronaći puteve u lavirintu zvanom patrijarhat i izboriti se za život dostojan žene i čovjeka u cjelini.

Koji je bio vaš motiv za uključivanje u ženski aktivizam?  
Ja sam u ratnim okolnostima osjetila važnost ženskog aktivizma i imala priliku da radim sa ženama koje su formirale Medicu Zenica, a kasnije i druge organizacije. Moja motivacija je bila da pomognem ženama žrtvama rata s kojima sam do tada radila po izbjegličkim kampovima. Aktivistice iz ženskih NVO-a su mi omogućile da učim, da čitam i drugu literaturu koja u redovnim programima našeg obrazovnog sistema nije bila zastupljena, ali i da upoznajem žene koje imaju dugogodišnje iskustvo u ženskom pokretu u svijetu što je u velikoj mjeri odredilo moj životni put i bavljenje ženskim ljudskim pravima. Naravno, to sam uspješno povezala sa mojim interesovanjem za religiju koja će, kako to mnogi sociolozi religije poput P. Bergera i drugih, uveliko obilježiti 21. stoljeće. Tako da sam od prvobitne motivacije da pomognem ženama, dobila dodatni podstrek da radim na ženskim ljudskim pravima iz religijske perspektive i tako doprinesem pomirenju građanskog i vjerničkog identiteta koji ponekad stvaraju tenzije i nesnalaženja ponajviše zbog nepoznavanja jedne i druge perspektive i jednostranog i uskogrudog pristupa i religiji i sekularizmu. S obzirom da je na globalnoj sceni prisutna de-sekularizacija društava, što je posebno vidljivo u zemljama Balkana, mislim da će u narednim godinama biti važno voditi dijalog između religijskog i sekularnog i na taj način otklanjati brojne predrasude i sterotipe koji postoje u jednom i drugom vidiku.