Tokom cijele svoje uspješne karijere teniserka Billie Jean King je javno govorila protiv seksizma u sportu i društvu, borila se da ženski tenis dovede na jednu novu razinu. Otvorala je nove puteve ženama, u sportu i izvan njega. Kao jednoj od pokretača promjena u svijetu upravo joj je i dodijeljeno najviše američko društveno priznanje, Predsjednička medalja slobode.
Još kao dijete, odrastajući u Long Beachu, u Kaliforniji, Billie Jean Moffitt je odlučila da će "učiniti nešto divno" kad bude velika. Kad joj je bilo 13 godina, njen ju je pastor Bob Richards, bivši olimpijski skakač s motkom, upitao šta bi željela postati u životu. Odgovorila je vrlo uvjereno - postati najbolja teniserka u svijetu!Godine 1961., sedamnaestogodišnja, metar i šezdeset četiri visoka Billie Jean, vjerno svojim nakanama, probila se do Wimblemdona gdje će već iduće godine pobijediti, u prvoj rundi, australsku veteranku tenisa Margaret Smith. Publika je bila zaprepaštena, ali Billie Jean tom je pobjedom bila znatno manje iznenađena.
Cilj koji je jasno odredila nije ispuštala iz vida; da bi ga postigla posvetila se i žrtvovala, i fizički i psihički pripremala. Na početku svoje karijere, međutim, morala se, kao i mnoge druge žene u sportu, sučeliti s mnogim zastrašujućim preprekama.
Interes medija za žene sa sportskim ambicijama bio je vrlo ograničen i nije postajala niti jedna organizacija na nacionalnom nivou koja bi njihova nastojanja podržala. No, do 1983. godine, kad se povukla u penziju, Billie Jean King je, zahvaljujući upornosti i talentu, pošlo za rukom osvojiti ukupno 39 grand slam pobjeda, u pojedinačnoj konkurenciji te u konkurenciji ženskih i miješanih parova.
Zahvaljujući njenom nepopustljivom promovisanju sporta, Billie Jean je usput praktički izumila ženski profesionalni tenis.
I tako postavila nove uzore ženama u cijelom svijetu.
Billie Jean je takođe vjerovala da klanski, ekskluzivni sport tenisa ne smije biti samo za djecu bogataša i svom se silom borila za demokratizaciju tog bastiona elitne rekreacije osnivanjem posebnih programa za djecu svih staleža. Njoj samoj podršku su dali njeni roditelji, otac-vatrogasac i majka-sekretarica, oboje veliki ljubitelji sporta.
Njene brze reflekse, snagu, savršenu koncentraciju i izdržljivost majka Billie Jean pripisivala je njenom djelomičnom Seminole indijanskom porijeklu. Kasnije, bodrenje i poticanje doći će i od njenog budućeg supruga Lawrencea Kinga; on ju je uvjerio da tenisu mora posvetiti još više svoje energije i svog vremena. Na njegov je nagovor i otišla u Australiju, trenirati pod oštrim nadzorom Mervyna Rosea.
Po povratku kući započinje njen ubrzani uspon ka vrhu tenisa. Godine 1965., potukla je sve svoje američke protivnice, ali izgubila u polufinalu Wimbledona. A onda izgubila i na US turniru na travi od svoje stare suparnice Margaret Smith.
Ali, Billie Jean je učila i kako opet stati čvrsto na noge nakon poraza - još većom koncentracijom, još boljom i tehnički dotjeranijom i korektnijom igrom. Njen entuzijazam, njena vatrenost, njen "body language," sve bučniji i agresivniji, učinit će od nje ubrzo jednu od najvećih atrakcija u istoriji tenisa.
Godina 1966. bit će njena. Niz osvojenih međunarodnih turnira okrunjen je pobjedom u Wimbledonu. Osvojit će još 19 drugih Wimbledon naslova i 13 titula prvakinje US Opena i pet godina za redom biti rangirana kao teniserka broj jedan i 1971. godine, uprkos bolovima od nekoliko operacija koljena i problemu tjelesne tezine, Billie Jean King će postati prva žena u istoriji tenisa, prva žena u istoriji sporta, sa zaradom, ostvarenom tokom jedne godine, većom od 100.000 dolara.
Svoju pažnju tada posvećuje i zaradi drugih teniserki. Zahvaljujući feministkinji Billie Jean King (koja nije voljela da je tako zovu), teniserke su već imale vlastiti profesionalni turnir, ali ona za njih započinje i jednu drugu kampanju. Želi za njih i više - kad su već počele privlačiti jednako veliku, ako ne i veću, publiku kao i muškarci, onda trebaju biti i jednako tretirane, jednako plaćene!
U Wimbledonu 1973., u svojoj hotelskoj sobi odrzava s koleginicama sastanke što i rezultira osnivanjem Women's Tennis Association. Te godine, po prvi puta, na Otvorenom prvenstvu Sjedinjenih Država teniserke konačno primaju jednaku novčanu nagradu. Te iste godine, u septembru, Billie Jean King igra protiv Bobbyja Riggsa, bivšeg wimbledonskog prvaka, najboljeg tenisera na svijetu 1941., 1946. i 1947. godine.
Meč će postati poznat pod imenom "Borba polova." Naime, i Bobby Riggs je smatrao da teniserke moraju dobiti onoliko koliko zavrijeđuju. Po njegovom računu, međutim, to je bilo 25% novčane nagrade za muškarce u tenisu. Njegova izjava da su teniserke toliko inferiorne u usporedbi s teniserima da čak ni najbolja u svijetu ne moze pobijediti jednog mahera u godinama.
Time je stvorio odličan kontekst za jedan od najvećih trenutaka u povijesti sporta. Meč između Bobbyja Riggsa i Billie Jean King, na Astrodomeu u Houstonu, dijelom medijski cirkus, dijelom prijelomni politički trenutak, završio je ponižavajućim porazom za Riggsa, pred televizijskom publikom u više od 30 zemalja.
Osnivačica Women's Tennis Association, Women's Sports Foundation i World Team Tennis, također uspješan trener, uspješna poslovna žena, s vlastitom linijom opreme za tenis, izdavačica prvog sportskog časopisa za žene, Billie Jean King je, 1981. godine, morala pred javnošću izdržati i jednu neugodnu epizodu u privatnom životu.
Kad je njena dugogodišnja sekretarica i družbenica, po prekidu te veze, ulozila zahtjev za odštetom, Billie Jean King je postala i prva istaknuta profesionalna sportašica koja će priznati da je lezbijka. U strahu za svoju karijeru, vezu je tada nazvala "pogreškom." Sponzore je izgubila, za samo 24 sata, ali publika, iako u šoku, ostala joj je vjerna i stala uz nju.
Kako to i priliči pravom spomeniku tenisu, Billie Jean je nastavila čvrsto stajati i u toj igri. Uvijek je smatrala da igra, sport, s uspjesima i neuspjesima koje donosi, stavlja i život, s njegovim uspjesima i neuspjesima, u pravu perspektivu. "Broj jedan ste samo na nekoliko trenutaka," rekla je. "Morate biti otporni i izdržljivi."
Kad je 12. avgusta predsjednik Obama uručio predsjedničku medalju slobode skupini od 16 istaknutih pojedinaca, Billie Jean Moffitt King među njima, učinio je to riječima: "Ovo je prilika za mene, i za Sjedinjene Američke Drzave, da zahvalim nekima od najboljih građana ove i drugih zemalja."
