U POTRAZI  ZA DOBROTOM

-Radmila Karlaš: Četvorolisna djetelina, Banja Luka: Art print, 2009 -

Pozornica, stvarna ili izmišljena. Predstava ili nešto drugo, u tri ili bezbroj činova. Režiser koji to pokušava da bude, iako se namjerno udaljava od likova, ostajući posmatrač. Glumci koji to nisu, jer nadilaze dramu namjenjenu izvođenju pred poluzainteresovanom publikom. Pred očima promiču Hanin, Mijin i čin Žene iz magle.

U ustima ostaje gorak okus, na duši rana. To su njihova i naša sjećanja od prije petnaest godina, od juče, od danas, od sutra. Ljudi napokon nisu samo vijesti, brojevi i statistika na ratnoj i postratnoj političkoj pozornici, ljudi su napokon ljudi - ne kao zbir, već kao pojedinci, sa imenom i prezimenom, sa svojim malim-velikim životima priklještenim istorijom, ratom, zločinima. Medijski izvještaji se nastavljaju u beksraj u neprekinutom nizu dajući značaj beznačajnom, dok pojedinačni životi gube dah - neki zauvijek, neki tek za tren. Ostaju sjećanja, praznine, utvare, sjenke i oni koji hodaju i dišu, spavaju i bude se podjednako uz snove i patnju, zlo i dobro, ljubav i mržnju.

Hana se pričinjava krhkom i osjetljivom, ali to je samo maska, ona je snažna i ne želi da ćuti, da se sklanja, da bježi. Ona je hrabra, ne zato da bi nekog zadivila, već zato što ne umije i nije naučila drugačije. Režiser je želi zaštiti, nagovoriti da odustane, da se zaustavi dok još ima vremena da ostane u sigurnom skloništu: „Ti znaš šta se dešava ljudima izvan stada. Sami, nezaštićeni, podložni svim opasnostima koje vrebaju... Pa pobogu, toliko lomača, hajki, inkvizicija, giljotina, trebali bi mi dani da opišem sve sisteme mučenja koje je čovjek osmislio. Ali, nije samo to u pitanju. Postoje i suptilniji načini da bi se kaznila drugačijost." Hana nepokolebljivo odgovora: „Znam. Ali, samo jedan udisaj izvan tog brloga vrijedi stotinu najsurovijih opasnosti. Jednim dijelom, izopštenost može da znači prokletstvo, ali je istovremeno i neviđena blagodet." Ostavljamo tako režisera iza nas i sa Hanom odlazimo... Promiču slike brda iznad mora nekih davnih ljeta, Bosne majskih dana nekih godina kraja vijeka, porodičnih i komšijskih susreta, vinove loze, osmijeha i suza, bezbrižnog djetinjstva i sumornosti prvih gubitaka. U punoj kutiji fotografija, u oči upada praznina onih koji više nisu tu, ostaje crnina.

Miju istina naprosto razdire, ne dozvoljava joj da normalno živi, bude li je i dalje čuvala za sebe. Mora da progovori, i ona je hrabra poput Hane, ne zato što izlazi pred publiku, već zato što ne ćuti kao drugi. Pozornicom prolaze uniforme... Dim se vijori, ne iz dimnjaka, već iz spaljenih sela, gradova. Kuće su razrušene i opljačkane. Dok jedni bježe, drugi uzimaju i otimaju vjerujući da će rat uvijek trajati i da će tuđe biti njihovo. U zavaravanju ih zatiče dan mira. „Stari stanari dobijaju nazad svoje zidove. Ne zatiču ništa unutar njih prilikom povratka. Fatiminom krevetu gubi se svaki trag. Pukovnikov sin tvrdi da ga nije iznio, a stari vlasnici da ga nisu zatekli." Neki bi rado da nije postojao, ali jeste. I režiser se pita šta je stvarnost, a šta fikcija. Da li je to i sve ostalo tek odglumljeno ili neko ko samo isporučuje stvarnost stvarnosti. Teško je razaznati, jer i sam se gubi u sjenkama, te ne zna ni da li je publika stvarna ili mu se pričinjava.

Na scenu stupa Žena iz magle, sarajevske magle, svih onih magli koje je propustila, koje su gospodari i sluge rata iskoristili, da bi učinili da neki ljudi nestanu. Kad se magla podigne ostaju na čistini i ratni zločinci i žrtve, život zatečen i iskomadan sukobima, tranizicijom, bijedom i surovošću, lažnim sjajem i stvarnom glađu. Ali, ostaju i ljudi, sa svojim velikim i malim snovima, neuništivom nadom i neugasivom željom da kroče dalje uprkos svemu. Sjećanja taj hod usporavaju, balast je veliki, bol presijeca dah. Dnevni snovi bar su pod kontrolom, ali noćni umjesto odmora donose nešto sasvim drugo. Kada se ujutro probudi ona ne zaboravlja i mora da kaže: „Tata, noćas me boljelo Sarajevo. Sanjala sam maglu. Ništa nisam vidjela. Cijela Bosna je bila utonula u nju." Tu se zavjesa spušta i režiser ostaje zatečen predstavom koja se odigrala i mimo njegovog znanja i vođenja. A onda shvata smisao i poruku Žene iz magle: „Ako ti je i promaknuo zazor koji krije svu veličanstvenost boja i oblika na potpuno mračnoj podlozi, ne moraš podlijeći tome da ga propustiš postaviti na nivo razumijevanja." Pozornica, životna pozornica, razmišlja režiser, a mi shvatamo da nas autorka vješto navodi da shvatimo da su pozornica i činovi odigrani na njoj sušti život. Koji ima odjek, ma gdje i ma pred kim se odvijao. Kao što kaže Žena iz magle: „To univerzum zna, on prima u sebe čak i neizrečeno, kako bi taj damar stavio sučelice."

Magla je bila, osvanuo je lijep sunčan dan i nema je. Sutra će opet možda doći. U proljeće, u ljeto, u  jesen ili u zimu. A ljudi prolaze i dolaze, stvarni ljudi, u pozorištu i izvan njega. Priča ostaje. I četvorolisna djetalina na dar, a nju ne treba da tražimo od drugih, već ćemo je otkriti samo ako zavirimo duboko u sami sebe. Zlo biva, ali i nestaje, mahnito raste, ali se i razgrađuje. Dobro nastaje, gradi se, stvara se. Do nas je...

                                                                    *****

Izvodi iz recenzija:

„Ma koliko ovo prozno štivo bilo maštovito i tkano filozofskim pronicanjima junaka romana u suštinu bivstva u zlovremenu, a samim tim i blisko irealnom, izmaštanom, domišljenom, ipak, a kako bi moglo drugačije iz pera Radmile Karlaš, ono počiva na realnom i na istinitom. A zar je i bilo kome u zavičaju naše spisateljice bilo potrebno da izmišlja nesreću i odbeglu, minulu sreću..."

 Pero Zubac

„Njeni junaci nose u sebi te procjepe, te raskorake, te neravnine i nedovršenosti u svome biću, tu nemogućnost da se otmu prošlosti, zaglavljeni između nekad i sada, nepomireni kako sa starim, tako i sa novim. Oni su Don Kihoti, prostora i vremena u kojem živimo. Budalasti vitezovi, junaci koji parodiraju junaštvo jer su duboko svjesni njegove nemogućnosti, a samim tim oni ga na jedini mogući način čine dostižnim."