Rasprava koja traje više od pet vijekova

JESU LI ŽENE LJUDI?

-Bok, Gizela: Žena u istoriji Evrope (Od srednjeg veka do danas), Beograd: Clio, 2005; original: Bock, Gisela: Frauen in der Europäischen Geschichte. Vom Mittelalter bis zur Gegenwart, 2000-

U posljednjih nekoliko decenija, u skladu sa evropskim integracijama, povećava se broj naučnih publikacija koje se bave zajedničkom istorijom Evrope. Jedna od edicija koja ujedinjuje različite autore/ke, ne samo evropske, pod nazivom „Stvaranje Evrope" u okviru istorijskih istraživanja dio prostora posvećuje i ženama. U ovom evropskom projektu doprinos temi o dostizanju ravnopravnosti muškaraca i žena daje njemačka istoričarka Gizela Bok, koja pregled razvoja ženskog pokreta uokviruje glavnim pitanjem: „Da li su žene ljudi?" Iako se pitanje može učiniti danas izlišnim i smiješnim, autorka nam pokazuje kako kroz pet vijekova sve do danas žene vode borbu da pokažu da su i ljudi, a ne samo zatamnjeni i skriveni dio ljudske istorije.

Nekad davno ta borba je mogla predstavljati samo borbu sa vjetrenjačama, jer o ženama su govorili i pisali muškarci, tako da je to bila više zamišljena sliku nego opis stvarnosti kako su je žene proživljavale. Tako ponuđene slike predstavljaju uglavnom krajnosti -  rjeđe potpunu idealizaciju (svetice), a češće iskazivanje mržnje prema ženama. Kod hrišćanskih pisaca nije neuobičajeno naći opis žene kao „kopije đavola", „nesavršenog muškarca", „prirodnog iskušenja", „prirodnog zla". Ne treba ipak zaobići ni one koji su daleko ispred svog vremena, pa kad govore o dostojanstvu i vrijednosti muškarca, spominju i žene, kao što se može vidjeti na primjeru dva teksta iz sredine 16. vijeka.

Bez obzira što znaju da koračaju same govoreći o nekoj dalekoj budućnosti, one hrabrije žene ne žele samo da trpe uvrede na račun vlastitog pola i roda, a nije im strano da upravo kroz teologiju i misticizam progovore o muškoj dominaciji. Iako mizoginija promiče u satiričnoj formi posebno od perioda renesanse, ženama nije previše do smijeha. Kristina de Pizan tako otvara raspravu povodom tada veoma popularnog djela Roman o ruži, u kome se kao i u tolikim drugim djelima ističe moć muškaraca i njihova potreba vladanja nad ženama. Bokova naglašava važnost njenog istupa, koji daleko prevazilazi okvire obične literarne rasprave: „Još tada se mizoginija ulepšavala time da se radi o umetnosti ili konvenciji. Međutim, negodovanje žena otkriva da tu ima mnogo više. Kristina je znala da bi ono što samo izgleda kao šala ili nerealna satira moglo ozbiljno da oblikuje rodne odnose; znala je za muža koji je „Roman ruže smatrao nekom vrstom jevanđelja" i mislio na njega dok je tukao svoju ženu..." (Bok, 25) Rasprava o muškarcima i ženama i onda i danas još uvijek dobrim dijelom vezuje se za raspravu o braku, koji je daleko od pukog stvaranja zajedničke kuće i potomstva, već je oduvijek značio i objedinjavanje moćnih porodica, povećavanje imovine, način sklapanja mira. Crkva je kroz svoje učenje najviše uticala na stvaranje i izgrađivanje slike žene kao „uzorne supruge" koja je stub kuće i koja tiho, marljivo i neprimjetno održava red u domaćinstvu. Ipak, ne postoji samo crno-bijela slika monogamnog braka, već su i izraziti periodi mizogamije koja se pravda mizoginijom, kada se muškarci pitaju zašto bi se ženili, kad su mnoge žene „furije" koje će ih samo upropastiti. Uskoro će slobodoumne žene shvatiti da mogu otići korak naprijed, ako se upuste u kritiku braka i ako se odreknu od uloge koja im je namijenjena. Neočekivan stav za muškarce, koji pokazuje prvi korak ka rušenju patrijarhalni okvira koji se zasniva na „političkom spajanju 'oca kuće', 'oca zemlje' i 'Boga oca'". (Bok, 53)

Revolucije će uzdrmati temelje postojećeg društva, otvoriće prostor za borbu protiv neravnopravnosti uopšte i pružiće ženama šansu da i same pokušaju da se izbore za dio svojih prava. Ipak, uprkos povećanju broja žena koje se udružuju, njihovom učešću u revolucionarnim aktivnostima i većoj prisutnosti u javnom životu nego što je bilo ranije, mnogi od njihovih ciljeva ostaće tek neostvarene želje i velika očekivanja. One su napisale i prve deklaracije, koje ne mogu samo sadržavati prava muškaraca, već moraju govoriti i o pravima žena, ali da bi to bilo sprovedeno u stvarnosti biće potrebne još mnoge bitke. Sve ono što su žene mogle učiniti za sebe, kao i malobrojni muškarci koji su se zalagali za bolji položaj žena krajem 18. i u prvoj polovini 19. vijekam neće biti uzaludno. Tako je stvarana osnova za formiranje širokog fronta ženskog pokreta i osmišljavanje konkretnih akcija koje će donijeti promjenu. Revolucionarno ih je poslije krvavog iskustva u Francuskoj ipak vodilo ka nastojanjima da na početku idu za reformama, da se bore za bolji socijalni položaj žena, promovišu žensko milosrđe i žensku solidarnost. Ipak, do kraja 19. vijeka težnja za socijalnom promjenom će se preobraziti u političku borbu, jer se pokazalo da bez radikalnih aktivnosti, žene neće moći da dokažu da su ravnopravan dio društva. Istorijska događanja (ratovi, nacizam u Njemačkoj, antifašistička borba, stvaranje socijalističkih zemalja) uticaće na tokove ženske borbe, ali vraćanje na staro više neće biti moguće. To se, prije svega, pokazuje u ostvarenju prava na obrazovanje i prava glasa.

Izvojevane pobjede u prvoj polovini 20. vijeka predstavljaju veliki doprinos građenju društva u kome će biti mjesta za sve, i gdje podjela na rodne uloge više neće značiti dominaciju muškaraca na ženama, ali viševijekovno zarobljavanje ženskog neće moći biti oslobođeno preko noći i bez potresa. Tek treći talas feminizma i otvaranje nove debate o rodu pokazaće, koliko je još neriješenih i otvorenih pitanja. U prvom planu sada je žensko tijelo koje zapravo nije samo žensko. Razvija se velika debata o pravu na legalan abortus, koje će žene takođe uspjeti izboriti u većini zemalja u svijetu. U potrazi za ličnom slobodom i ostvaranjem svojih prava žene će sada po prvi put istinski preispitivati materinstvo, ulogu majke i oca, odnos prema djeci, ali i roditeljima. I dok su ranije mnoge suprotstavljene rasprave bile na relaciji borci/borkinje za ravnopravnost polova - protivnici ravnopravnosti, sada sa pojavljivanjem brojnim literarnih ostvaranja i naučnih studija o položaju žena mnogo zaoštrenije diskusije se vode upravo između samih pripadnica ženskih organizacija i feminističkih teoretičarki. U zaključku svoje knjige Gizela Bok će naglasiti sljedeće: „Rodni odnosi jesu uslovljeni istorijski i kulturno, ali ih upravo stoga i bez obzira na reagovanja i lomove nije lako menjati: kultura i istorija su duboko ukorenjeni i imaju svoje „procese dugog trajanja" (longue durée). I uz pomoć novih formi građanstva žena, njihovih građanskih, političkih i socijalnih prava, trajna promena se pospešuje samo onda kada je prati promena kako javne, tako i privatne, kako ženske, tako i muške svesti, a cilj nije samo jednakost već i sloboda. Querelle des sexes [rasprava o polovima] nije okončana - i to je dobro." (Bok, 398) To zapravo znači da pitanje: „da li su žene ljudi?" i dalje ostaje na snazi.

Gizela Bok (1942) je njemačka feministička istoričarka, a 70-tih godina je bila veoma aktivna u ženskom pokretu zalažući se da ženski rad u kući bude plaćen. U oblasti naučnog rada posebno se bavila pitanjem seksizma, rasizma i prisilne sterilizacije žena u nacističkoj Njemačkoj. Radi kao profesorica na Slobodnom univerzitetu u Berlinu.

Iz savremene feminstičke teorije prava

„IMAGINARNI DOMEN": PROSTOR SLOBODE

-Drusila Kornel: U srcu slobode (Feminizam, pol i jednakost), Beograd: Centar za ženske studije, 2002; original: Drucilla Cornell: At the Heart of Freedom (Feminsm, Sex & Equality), 1998-

Središnji pojam knjige je „imaginarni domen", kojim se predočava „suštinsko pravo svake ličnosti", iznad rasnog, klasnog, rodnog i svakog drugog određenja. Novi pristup feminističkim pitanjima u pravnoj teoriji i političkoj filozofiji, po Drusili Kornel, moguć je jedino ako pođemo od „imaginarnog domena", jer samo na taj način zaobilazimo zamke ostvarene formalne ženske ravnopravnosti. Za Kornelovu, jedini istinski feminizam je onaj koji „postavlja izmirenje seksualne slobode i socijalne jednakosti u samo središte svog političkog programa" (USS, 12), a to znači istovremeno preispitivanje osnova feminizma. Za razliku od mišljenja većine savremenih feminističkih teoretičarki, Kornelova ide dalje od rodnog poređanja kao osnove jednakosti i odbacuje klasično objašnjenje razlike pol - rod.

Tako u ovoj knjizi autorka riječ „pol" koristi da izrazi „podsvesnu identifikaciju kao bića koja su polna, koja su formirana i koja sebe mogu da vide samo kroz polni imago", a „rod" je uobičajeno shvatanje polne razlike - podjela na dva osnovna tipa: muškarce i žene. Zato Kornelova naglašava da jedino pravo određenje koje se može koristiti jeste „seksualizovano biće", jer time zaobilazimo određenja koja nameće već ranije korišćena feministička terminologija.

Kako bi otkrili način na koji se istinski seksualno prikazujemo neophodan je prostor za istraživanje, a koji se može ponuditi  kroz „imaginarni domen".  To je prostor „u kojem zamišljamo ko bismo mogli biti kad bismo sebe postavili kao sopstveni cilj i sebe potvrdili kao ličnost" (USS, 23). Jedino „imaginarni domen" može da nas vodi odgovarajućem konceptu prava, utemeljnom na Kantovoj političkoj filozofiji i Rolsovoj teoriji pravde, a čiju vrijednost provjeravamo na zakonima i primjeni tih zakona na određene slučajeve. Kornelova smatra da „imaginarni domen" pruža bolji način razumijevanja zaštite polnih sloboda nego privatnost, jer to omogućava da govorimo o pravima slobodnih ličnosti, a ne „samo" o pravima žena. To možemo sagledati na primjeru crnih žena. „Drugim rečima, kategorija žene, onako kako je obrazlažu i koriste neke heteroseksualne bele žene, jeste opis jednog internalizovanog habitusa koji reflektuje eksternalizovane granice njima nametnute ženskosti. Međutim, individualne žene doživljavaju svoju polnu razliku na bezbroj načina koje oblikuju rasa, polnost, etnicitet, onesposebljenost, itd." (USS, 39-40)

Svoju teoriju autorka nastoji etički obraniti uz pomoć osnovnih principa liberalizma koje iznosi Ronald Dvorkin, a to su: da svako ima jednaku urođena vrijednost i da svako individualno bude odgovoran za svoj život. Ljudska bića prije svega treba vidjeti kao polna bića, kako bismo prihvatili vlastito tijelo i zato je važno obratiti se novijoj psihoanalitičkoj teoriji, posebno onoj koju nudi Žak Lakan. Riječ je o shvatanju tjelesnog ega i s tim povezanog osjećanja sopstva. U praktičnoj sferi ovo može pomoći u objašnjenju post-traumatskog stresa kod žrtava silovanja. „Pošto nasilje nad telesnim egom prekida poluatumatski proces putem kojeg se većina odraslih osoba konsoliduje kao sopstvo, oporavak traži da se učini korak nazad i da se aktivno kroz imaginarno prikupimo pre nego što sebe ponovo projektujemo u budućnosti." (USS, 52). Za Kornelovu je takođe veoma važno, da se iznova razmotri način na koji pravo uzima u obzir reproduktivnu sposobnost žena kao osnovna biološku razlika u odnosu na muškarca, kao i pitanje usvajanja i pravnog regulisanja odnosa bioloških i adoptivnih majki. Sve ovo vodi nas ka raspravi o savremenoj porodici i zalaganju za reforme porodičnog prava.

Drusila Kornel kao problematično nasljeđe zajedno razmatra zapadni koncept ljudskih prava, imperijalizam i pitanje opšteg oslobođenja u nekadašnjim kolonijama, te dostignuti nivo emancipacije žena u zapadnom društvu i njihov odnos prema ženama u Africi. U okviru toga ponovo podvlači značaj „imaginarnog domena" koji može pomoći u prihvatanju različitih načina za ostvarenje ženskih prava u okviru različitih kultura i država, kao i u prevazilaženju predrasuda prema „drugačijim" ženama. „Pitanje je koje međunarodne organizacije za ljudska prava treba da podržavamo, kao i to koja je vrsta kontrole zakona drugih država, ili njihovog sankcionisanja, presudna za feminističke aktivistkinje iz prvog sveta. Takođe, ne smemo da zaboravimo da je uočavanje „divljaštva onih drugih" često mnogo lakše, nego suočavanje s očiglednim gresima sopstvene kulture." (USS, 174)

U završnom dijelu svoje knjige Kornelova nas podsjeća da i dalje feminizam plaši i da postoje oni koji govore o tome kako se feministkinje zapravo zalažu za „totalitarizam". Mnogi ne žele primjetiti da se društvo već uveliko promijenilo usljed različitih reformi i onog što je donio napredak tehnike i tehnologije, te u tom smislu promovisanje nečega kao što je „imaginarni domen" čini se kao ideal za novo doba. Na taj način se otvara mogućnost za jasnije i bolje definisanje prava i gej zajednice i transseksualnih osoba. U zaključku, Drusila Kornel kaže: „Ideal imaginarnog domena usko oblikovan u ime slobode koju želi da zaštiti, oštro se razilazi s feminističkim projektima transformacije koji sadržaju pola pokušavaju da daju značenje putem nametanja pravnih definicija bilo ženskosti bilo muškosti, da bi na taj način okončali mušku dominaciju. Zabrana degradacije koju ja zastupam ipak dozvoljava da neke forme seksualnog ponašanja budu pravno regulisane, ali samo u meri koja ne narušava priznanje svih nas kao slobodnih i jednakih ličnosti." (USS, 185)

Drusila Kornel je profesorica na američkom univerzitetu Ratgers i predaje predmete iz oblasti prava, političkih nauka i ženskih studija. Objavila je i knjige: Izvan kompromisa: etički feminizam, dekonstrukcija i pravo (1991), Filozofija granice (1992), Imaginarni domen: abortus, pornografija i seksualno uznemiravanje (1995), Odbrana ideala: rat, demokratija i politička borbe (2004).

O (ne)ravnopravnosti žena u socijalističkom društvu

MOĆ PATRIJARHALNE STRUKTURE

-Slobodanka Nedović: Savremeni feminizam (Položaj i uloga žene u porodici i društvu), Beograd: CUPS/CESID, 2005-

Promjene u društvu, koje nastaju kao rezultat borbe za ženska prava, još uvijek izazivaju kod brojnih  žena i kod muškaraca neodređen strah od toga, da li je ono što dobijaju manje od onog što gube. Put ka emancipaciji nije samo veliko društveno pitanje već i jedna „intimna revolucija" svake žene posebno, pa se autorka knjige Slobodanka Nedović pita, da li društvo uopšte ima interesa za jednu takvu revoluciju. Odgovore nastoji pronaći kroz predstavljanje femizma kroz istoriju, kao i kroz predstavljanje specifičnosti ženske borbe za prava u tadašnjoj socijalističkoj državi. U prvom od šest poglavlja autorka nam daje kratak pregled odnosa muškarca i žene kroz istoriju, prikazujući kako je građena patrijarhalna struktura u okviru koje je žena bivala potlačena i udaljena na margine društva. Ne izostavlja ni značaj djelovanja najuticajnijih religija na evropskom prostoru - hrišćanstva i islama, pri čemu naglašava, da je na početku širenja ovih religija uočljiva i blaga naklonost prema ženama, koja sa njihovim razvojem i institucionalizovanjem vodi ka ponovnom propovijedanju zarobljavanja žene. Tako religije vrlo brzo nakon svog zasnivanja postaju najvažnije „stegonoše mizoginije svog vremena". Autorka navodi najznačajnija žene i muškarce koje su obilježili feminizam, kao što je Olimp de Guž, Meri Vulstonkraft, Sen Simon, Furije, pripadnice sifražetskog pokreta u SAD i Evropi. Završava sa Simon de Bovoar, naglašavajući važnost njenog djela Drugi pol, ali i ističući da ono nije „deo novog feminističkog pokreta" i da  „nije poziv na konkretnu političku akciju".

U poglavlju „Glavni pravci u savremenom feminizmu" Nedovićeva podvlači sličnosti i razlike borbe za žensku ravnopravnost u SAD i Zapadnoj Evropi. Na početku ističe uslove nastanka američkog pokreta žena, osvrćući se na stanje u razvijenom američkom društvu i ugodan život američke domaćice, koja je samo prividno emancipovana. Polazi od knjige Beti Friden Misterija žene (1963) koja upravo svojim istraživanjem ukazuje na suštinske probleme, te od djelovanja Nacionalne organizacije žena (NOW). S druge strane, ističe značaj djelovanja radikalnog dijela feminističkog pokreta, čije pripadnice smatraju da nije dovoljno samo uključiti ženu u društvo, već je neophodna radikalna promjena cijelog društva. Autorka naglašava i drugačiji način organizovanja radikalnih feministkinja, koje koriste najrazličitije sredstva borbe (od pamfleta do protesta), te izbjegavaju uspostaviti formalno organizovane grupe sa jasnom hijerarhijskom strukturom. Istovremeno, u zapadnoevropskim zemljama jačaju feministički pokreti, koje generalno možemo svrstati u reformatorske, radikalne i socijalističke, pri čemu ovi posljednji povezani najčešće sa partijama ljevice imaju nešto više uticaja nego ostali.

U okviru razmatranja ekonomskog položaja žena kroz istoriju autorka posebnu pažnju posvećuje  problemu „kućnog rada". Analiza ima polazište u Marksovoj teoriji o eksploataciji i otuđenju i Engelsovom istraživanju porijeklu porodice i privatne svojine, a dalje se nastavlja sa savremenijim radovima feminističkih teoretičarki. Jedna od bitnih rasprava u feminističkim krugovima je upravo bila kako riješiti problem „kućnog rada" i da li on može biti plaćen. Nedovićeva izlaže suproststavljene stavove feministkinja o ovom pitanju, i zaključuje da ovo iako značajno ne može ostati temeljno pitanje za potpuno oslobađanje žena. Četvrto poglavlje knjige bavi se tradicionalnom ulogom žene u porodici, te autorka prvo izlaže predrasude i stereotipe o ženama koje još uvijek vrijede u savremenom društvu - od određivanja njenog identiteta samo u odnosu na muškarca i porodicu do stalnog naglašavanje intelektualne inferiornosti u odnosu na muškarca. Ovdje se govori i o dostignućima pokreta za ravnopravnost žena - prvenstveno o pravu na legalan abortus, koji je bio jedan od najvažnijih ciljeva feminističkih pokreta zapadnih društava šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka. Autorka ne zaobilazi spomenuti i domete seksualnog oslobađanja žene, ali naglašava i novi vid zarobljavanja i muškaraca i žena. Oni postaju sada tek seksualni objekti prepušteni tržištu i iskorišćeni u markentiškim kampanjama. Posebno važnim Nedovićeva smatra dostizanje svijesti žene o vlastitom oslobođenju, te kao ilustraciju navodi rad u malim grupama koji se često koristi u edukaciji žena o osnovnim problemima feminizma.

Jedna od tema u ovoj knjizi je i odnos feminističkog i radničkog pokreta, a što je bilo posebno značajno s obzirom na tadašnje socijalističko društvo. Jasno je vidljivo kroz razvoj i jednog i drugog pokreta, da u početku postoji nepovjerenje i da nema udruživanje za ostvaranje zajedničkih ciljeva, iako je izrazito zalaganje i kod jednih i kod drugih za prava potlačenih. U socijalističkim zemljama smatra se da je oslobođenje žene dostignuto samim tim što je uklonjena klasna potlačenost, a u zapadnim zemljama različite socijalističke i komunističke partije pravu saradnju uspostavljaju sa ženskim pokretima uglavnom tokom burnih događanja krajem šedesetih godina prošlog vijeka. Knjiga se zavšava tekstom, čija je glavna tema jesu pitanja o emancipaciji žena u Jugoslaviji, te se iznose brojni podaci o zaposlenosti žena, njihovom obrazovanju, učešću u vlasti. Statistički prikaz jasno pokazuje, da je veća zaposlenost žena u razvijenijim jugloslovenskim republikama. Gleda li se zaposlenost po oblastima, najviše je žena u poslovima koji se tradicionalno označavaju kao „ženski", a u partijskim organima uglavnom na nižim pozicijama. Osim toga, druga istraživanja pokazuju da većina žena prihvata takvu poziciju, jer su „psihosocijalno izvrsno usklađene sa svojim inferiornim statusom", pa je tipično da i dobar dio žena ponavlja kako zapravo „žene nisu za šefovanje".

Treba spomenuti da je knjiga bazirana na magistarskon radu odbranjenom 1982. godine. U tom periodu feminizam na Zapadu doživljava svoj uspon, a u socijalističkim zemljama kakva je tad bila i Jugoslavija, borba za prava žena smatra se nepotrebnom, što se dokazuje postojanjem organizacija žena vezananim za jedinu vladajuću partiju tada. Iako je rad objavljen kao knjige nakon vise od dvije decenije, aktuelnost istraživanja Slobodanke Nedović i dalje ostaje. Pitanja na koja tada pokušava odgovoriti i danas traže odgovore u postratnom i tranzicionom vremenu na ovim prostorima, kada se ponovo promovišu neokonzervativne ideje koje su i dalje čvrsto vezane za patrijarhalne strukture.

Slobodanka Nedović (1955-2004) bila je dugogodišnja profesorica na Pravnom fakultetu u Beogradu na predmetima Opšta sociologija i Socijalna politika i pravo, a gostovala je i na brojnim univerzitetima u inostranstvu. Učestvovala je u osnivanju Centra za slobodne izbore i demokratiju (CESID), čija je predsjednica bila do kraja života. Bila je i jedna od osnivačica Centra za unpređivanje pravnih studija (CUPS) i Akademske alternativne mreže (AAOM).

(u elektronskoj formi na: http://www.cesid.org/pdf/savremeni_feminizam.pdf) 

O uticaju antropologije na razvoj feminističke teorije

DRUGAČIJI POGLED NA MODERNO DRUŠTVO

-Margaret Mid: Spol i temperament u tri primitivna društva, Zagreb: Naprijed, 1968; original: Margaret Mead: Sex and Temperament in Three Primitive Societies, 1935-

„Čovječanstvo može biti potaknuto suprotnostima koje se zasnivaju na različitim mogućnostima našeg temperamenta, na bezbroj različitih načina kako ljudska kultura raspodjeljuje istovrsne ili raznovrsne obrasce ponašanja. Biološke osnove razvoja ljudskih bića, iako stvaraju ograničenja koja valja pošteno priznati, mogu biti smatrane i kao mogućnosti koje ljudska imaginacija ni u kom slučaju još nije potpuno prozrela", piše Margaret Mid u predgovoru jednom od izdanja svoje knjige Pol i temperament u tri primitivna društva. Riječ je o njenom prvom istraživanju tri plemena na Novoj Gvineji u periodu od 1931. do 1933. godine, a na isti prostor se vratila desetak godina poslije što je predočeno u knjizi Muškarac i žena. Studija o polovima u svijetu koji se mijenja. Upravo te dvije studije bile su često polazišta za raspravu feminističkim teoretičarkama.

Sama Margaret Mid je isticala da njen cilj nije bio da piše o feminizmu i pravima ženama, ali je bilo neminovno da poređenje načina života u ovim plemenima i u modernim društvima na početku 20.vijeka otvore mnoge rasprave u društvenim naukama.

Midova je tokom dvije godine istraživala Arapeše (planinsko pleme), Mundugumore (pleme s rijeke) i Čambule (pleme nastanjeno kraj jezera) prikupljajući etnološki i lingvistički materijal. Nastojale je da što potpunije opiše i predstavi razlike u načinu života pripadnika/ica ova tri plemena koja žive na udaljenosti od svega 160 kilometara. Opisala je prirodne uslove u kojima žive, način na koji se hrane, oblače, stanuju, odnose među generacijama i polovima. Posebnu pažnju je posvetila izučavanju seksualnog ponašanja,odgoja djece i bračnih odnosa. Već poslije kraćeg vremena ustanovila je razlike u njihovom viđenju muških i ženskih uloga. Tako, na primjer, kod Arapeša je jasno da nema razlike u ponašanju između dva pola, te da su „muškarci jednako kao i žene odgojeni da surađuju, da ne budu agresivni, da reagiraju na potrebe i zahtjeve drugih".  Kod Mundogumora, i kod muškaraca i kod žena primjetna je razvijenost agresivnijih, bezobzirniijih ličnosti. Jedino u plemenu Čambula jasno se osjeti razlika među polovima, ali je drugačija od ono što bismo očekivali - žena je ta koja dominira i rukovodi, a muškarac onaj koji je manje odgovoran i više pokazuje emocije.

U plemenu Arapeša nimalo laki uslovi života u planinskim predjelima uslovili su stvaranje kooperativnog društva u kome individualnost ne dolazi do izražaja, nema privatne svojine, izražena je briga za cijelu zajednicu i nema kruto utvrđenih pravila ponašanja.  To je posebno vidno u bračnim zajednicama. S jedne strane, to znači da muško-ženski odnosi neće biti opterećeni spoljnim uticajima i biće u mogućnosti da se prepuste međusobnim nježnostima, a s druge strane svaka iznenadna promjena u tim odnosima može prouzrokovti da „oni pokazuju bijes i strah osoba koje su uvijek bile zaštićene od udaraca i nesreća". Pleme Mundugomori živi na plodnoj zemlji, nije uobičajeno da grade sela, već svako živi za sebe i između njih vlada veliko nepovjerenje koje se često pretvara u otvoreno neprijateljstvo. Pripadnici/e ovog plemena zato se potpuno razlikuju od Arapeša, jer se od rođenja odgajaju da budu bezobzirni pojedinci okrenuti samo vlastitom interesu i uvijek pripremljeni na odbranu ili napad. U odnosu na Arapeše koji su skloniji monogamnim vezama, iako nije zabranjena poligamija, kod Mundugomora „društveni je ideal veliko poliginijsko domaćinstvo u kojem muškarac ima osam do deset žena". Pleme Čambuli je organizovano po klanovima, žive uglavnom od ribaranja, izdgrađuju sela i glavno obilježje njihovog društvenog života je stalno organizovanje različitih ceremonija. Sve do šeste-sedme godine djeca se odgajaju na isti način, a poslije toga dječaci i djevojčice usmjeravaju se ka različitim obrascima ponašanja. Muškarci Čambuli kupuju svoje žene i gledajući na to čini se da će i bračne veze biti sličnije patrijarhalnom određenju braka, ali suštinski žene su te koje vladaju i muškarci se „navikavaju da čekaju ženske riječi i želje".

M. Mid je za osnovni cilj svoje studije postavila društvenu uslovljenost ličnosti oba pola kako bi sagledala razlike među njima, a tokom boravka na terenu pokazalo da se je veći uticaj određene kulture na ličnosti bez obzira na pol, nego što bi se mogle ustanoviti razlike među muškarcima i ženama na osnovu prirodnih karakteristika. To je upravo u zapadnim društvima pokrenulo debate u kojoj mjeri se muškarci i žene biološki razlikuju, a u kojoj mjeri su razvijena društva zasnovala i produbila razliku među njima kako bi jedan pol pokazao se moćniji nad drugim. Margaret Mid kaže: „Usvajala sam opće mišljenje našeg društva o postojanju prirodnog spola-temperamenta koji u najgorem slučaju može biti samo iskvaren ili može odstupiti od svog normalnog izraza. Nisam ni u snu pomišljala da bi temperamenti koje mi smatramo prirođenim jednom spolu mogli, naprotiv, biti tek puke varijacije ljudskog temperamenta...".  

Na primjeru radova M. Mid možemo vidjeti samo jedan od primjera na koji je način antropologija uticala da se na ranije oblike organizovanja zajednica prestane gledati sa prezirom i sa manje predrasuda, a što je dovelo i do promjene slike o modernom društvu i više usmjerilo istraživači/ce na proučavanje samog zapadnog društva u kome žive. Antropolozi su bili ti koji su nas upozorili da se na svijet samo gledalo na jedan način - iz ugla muškarca, bijelca, zapadnjaka, osobe koja je odgojena da dominira. Odlazak u drugačije okruženje omogućilo je otvarnje novih puteva i pitanja.

Margaret Mid (1901-1978), svjetski poznata američka antropološkinja, studirala je na univerzitetu Kolumbija kod osnivača moderne američke antropologije Franca Boasa i Rut Benedikt. Njena terenska istraživanja i zaključci do kojih je došla, predstavljeni u brojnim knjigama,  privukli su pažnju čitalaca/teljki i izvan akademskih krugova, te postali pravi bestseleri.  Neki od naslova: Doba mladenaštva na Samoi, Dozrijevanje na Novoj Gvineji, Muškarac i žena. Studija o polovima u svijetu koji se mijenja, Novi i stari životi: kulturni preobražaji, Spisi o kulturnoj evoluciji, Antropolog na djelu: spisi za Rut Benedikt.  Najstariji festival angažovanog dokumentarnog filma u SAD, koji se održava u Njujorku od 1977. godine, dobio je ime po Margaret Mid.  

O empancipaciji žena iz ugla anarhistkinje

PRAVILA KOJA NAS ZAROBLJAVAJU

-Ema Goldman: Anarhizam i feminizam, izbor i prevod: Vanda Perović i Aleksandar Ajzinberg, Beograd: Feministička 94, 2000;  original: Emma Goldman: Anarchism and Other Essays, 1910 -

"Anarhizam je veliki oslobodilac ljudskog bića od fantoma koji su ga držali zarobljenog; on je sudija i pomiritelj dveju sila za individualnu i društvenu harmoniju. Da bi dostigao to jedinstvo, anarhizam je objavio rat opasnim uticajima koji su do sada sprečavali harmonično mešanje individualnih i društvenih instinkata, individue i društva." piše jedna od najistaknutijih članica anarhističkog pokreta. Njeni tekstovi i njeno djelovanje u prvoj polovini 20. vijeka bili su privlačni za mnoge, a njoj i njenim istomišljenicima to je donosilo česte sukobe sa vlastima. U tom periodu o oslobođenju žena tek se počinje glasnije govoriti i Ema Goldman, potaknuta svojim životnim iskustvom i nastojanjem da potakne na cjelovito oslobođenje i muškaraca i žene, za jednu od svojih tema često uzima i emancipaciju žena. To je neće voditi ka udruživanju sa tada već uspostavljenim sifražetskim pokretima, već će često biti i u raspravi s njima, jer smatra da borba protiv potlačivanja žena i za ostvarenje njihove ravnopravnosti ne može biti svedena samo na jedan cilj.

Drugi esej „Žensko pravo glasa" na najbolji način pokazuje kako se Ema Goldman zalaže za ravnopravnost žena u društvu, a da istovremeno oštro kritikuje jednostrane pristupe organizacija sifražetskog pokreta. Goldmanova smatra da se pravo glasa iz ženskog ugla pretvara u čisti fetišizam, jer žene još uvijek imaju zastarjeli okvir sagledavanja stvarnosti i nisu u stanju da izađu iz načina razmišljanja koje im je društvo vijekovima određivale. Kao što su ranije obožavale dom, porodicu, brak sad to zamjenjuju borbom za ravnopravnost koja im se nudi jedino u formi prava glasa. Polazeći od anarhističke kritike i zalažući se za socijalnu pravdu i jednakost E. Goldman upozorava da istinske slobode ni za žene ni za muškarce nema dok caruje siromaštvo. Ona nije protiv ulaska žena na političku scenu, ali upozorava da ako je samo to cilj, pitanje je, da li može dovesti do pravog oslobađanja. „Žena ne može pravu na glas ili glasanju dati novi kvalitet, niti od toga prava može da dobije bilo šta što bi poboljšalo njene kvalitete. Njen razvoj, njena sloboda, njena nezavisnost moraju da budu njeno lično delo koje će proizići iz nje same. Pre svega, time što će se ona potvrditi kao ličnost, a ne kao seksualni objekat. Zatim, što će odbiti da bilo ko polaže pravo na njeno telo; što će odbiti da rađa protiv svoje volje; odbiti da služi Bogu, državi, društvu, mužu, porodici itd;..."

E. Goldman se beskompromisno izjašnjava protiv institucije braka koji nema nikakve veze sa ljubavlju, čije stvarno značenje u našim životima je potpuno potisnuto. Brak je tek „ekonomski aranžman" i „ugovor o osiguranju", kaže Goldmanova u eseju „Ljubav i brak". Ulazeći u brak žena na sebe stavlja okove i predaje se životu koji je u znaku laži i hipokrizije. Brak nije ženi zaštita, već način da se ograniče njene sposobnosti i da se udalji od javnosti i društvenog djelovanja. On je tek obična greška, a nije dovoljan garant ni za dobar odgoj djece, jer majčinstvo se ne mora neminovno vezivati za bračnu zajednicu. Slobodna ljubav je ono što ljudima u istinu treba, a nju je moguće ostvariti jedino ako se ujedinjuje dvoje slobodnih ljudi. „Potrebno nam je neometano izrastanje iz starih tradicija i navika. Pokret za žensku emancipaciju je učinio samo prvi korak u tom smeru. Nadajmo se da će naći snage da učini još jedan. Pravo na glas, ili jednaka građanska prava, predstavljaju možda dobre zahteve, ali prava emancipacija ne počinje ni na glasačkom mestu, niti u sudu.", piše E. Goldman u eseju „Tragedija ženske emancipacije". Ovdje dalje objašnjava svoj stav i odnos prema sifražetskom pokretu i ponovo naglašava koliko je bitno izboriti se protiv tadašnje koncepcije emancipacije, kako bi je mogli razumjeti na suštinski način, a ne samo formalno učestvovati u njoj.

Prodaja žena i trgovina bijelim robljem tema je četvrtog eseja, koji na žalost i danas pokazuje svoju aktuelnost. E. Goldman se osvrće na pojačane akcije protiv porasta prostitucije u SAD na početku 20. vijeka i ismijava „reformatore" koji su odjednom otkrili da tako nešto postoji. Ukazuje na ekonomske uzroke bavljenja žena prostitucijom, jer podaci pokazuju da je ipak najviše onih siromašnih koji na taj način hoće da izmaknu bijedi. Napominje, da to nije i jedini razlog i da kroz istoriju možemo vidjeti da je prostitucija oduvijek postojala, to pokazuje da je  dobrim dijelom za to i zaslužna razlika u shvatanju muškog i ženskog seksualnog iskustva. Na osnovu tako uspostavljene i utrvrđene razlike čak i „najbeznačajniji, najpokvareniji i najbedniji muškarac" biva bolji o žene koja je izgubila nevinost i čednost. Njeno cijelo biće svodi se na sagledavanje njenog seksualnog života određenog brakom. Za Goldmanovu, to je svakako tek „moralna hipokrizija" kad se problem prostitucije svodi samo na prostitutke, a ne shvata se kao „proizvod društvenih odnosa", koji su dobrim dijelom uslovili muškarci.

U skladu sa svojom stavovima o štetnosti braka i zalaganju za slobodnu ljubav Goldmanova u završnom eseju u ovoj knjizi razmatra uzroke i načine prevazilaženja ljubomore. U korijenu svega je to što većina ljudi ima izrazitu želju za posjedovanjem i kontrolom i njihove ljubomorne reakcije zapravo nastaju zbog zavisti i povrijeđene sujete. Vrlo često je slučaj da je ljubomora ispoljena prema onima koji ljubomornima čak nisu ni važni. Bol zbog gubitka ljubavi ili neuzvraćene ljubavi rijetko će izazvati ljubomorne ispade „kod ljudi koji su sposobni za uzvišene i plemenite misli". Ti drugačiji ljudi su oni koji su svjesni da monopol koji muškarac stiče brakom jeste izvor neprirodnih i slobodnih odnosa. Ljubav nije vezana za moralne poglede, religiju i institucionalizovanje, već je to slobodan odnos izmešu dvoje ravnopravnih ljudi.

Ema Goldman (1869-1940) je odrasla u jevrejskoj getu u Sankt Petersburgu i vrlo rano se odselila u SAD. Pod uticajem radikalnih radničkih pokreta okrenula se anarhizmu. Smatrala je da se ka stvaranju boljeg društva ne može ići putem individualnog akta nasilja, već je važno da se širi obrazovanje. Osnovala je časopis „Majka Zemlja", koji je izlazio više od deset godina, i posvetila se predavačkom radu, te organizovale brojne tribine širom SAD. Iako se bavila različitim temama često je isticala važnost borbe za oslobođenje žene. Bila je mnogo puta zatvarana, da bi 1919. godine zajedno sa još više od dvjesta radikalnih anarhista bila protjerana u SSSR. Zemlja rođenja joj nije pružala dovoljno slobode tako da se do kraja života često selila. Boravila je u Švedskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, Španiji i na kraju u Kanadi, gdje je i umrla.

( u elektronskoj formi na: http://www.womenngo.org.yu/sajt/sajt/izdanja/autonomni_zenski_centar/emagoldman/sadrzaj.htm)

MAJKA NIJE JEDINI RODITELJ

- Doroti Dinerstin: Sirena i Minotaur (Odnosi među polovima i ljudska nelagodnost), Beograd: Feministička 94, 2000; original: Dorothy Dinnerstein: The Mermaid and the Minotaur: Sexual Arrangements and Human Malaise, 1976

U drugoj polovini sedamdesetih godina 20. vijeka feminstkinje su i dalje u prvi plan stavljale aktivizam, a bavljenje teorijom tek će uslijediti. Knjiga Doroti Dinerstin  koja je bila na tadašnjem, ne baš dugom popisu feminističke literature, podstakla je mnoge žene da iznova promisle o jednoj od svojih najvažnijih uloga - roditeljstvu. Naravno, nije bila namjenjena samo ženama, jer autorka smatra da bez ravnopravnog učešća oba pola nema istinske promjene u odgoju djece. En Snitou, feminstkinja mlađe generacije, dvije decenije poslije podvlači glavnu vrijednost ove knjiga: "Deca bi mogla da prevaziđu bol kad jednog dana saznaju da su im roditelji samo ljudska bića, a ne mitska čudovišta  -  sirene ili destruktivni heroji - minotauri. Mogla bi da negde drugde potraže ljupkosti transcedentnosti i skrnavljenja. Mogla bi da saznaju više o svojim neizbežnim tugama.

Bila bi u stanju da odrastu." Da bi bolje predočila odnose među ženama i muškarcima Dinerstin ih poredi sa mitskim stvorenjima. On je Minotaur, čudovište - pola čovjek, pola bik, koga je kritski kralj Minos zatvorio u lavirint i hranio ga ljudskim mesom, a Atinjani su morali da plaćaju žrtvu. One su sirene, po grčkoj mitologiji, stvorenja sa ženskom glavom i ptičijim tijelom, koje su živjele na ostrvu okruženom stijenama. Svojom muzikom privlačile su moreplovce i tjerale ih u smrt u opasnim vodama blizu ostrva. Muškarci i žene - dva odvojena svijeta, uvijek u sukobu, željna da dominiraju jedni drugima služeći se različitim sredstvima.

Da li ostati u privlačno opasnoj blizini mita ili živjeti u običnoj stvarnosti? Da li ta stvarnost zaista mora djelovati neprivlačno ili je teško odmaknuti se od davno naučenih obrazaca ponašanja? Šta se gubi a šta dobija, ne u grupi vlastitog roda, već u velikoj zajedničkoj ljudskoj zajednici? Koje su to najveće prepreke koje današnji žene i muškarci moraju prevazići da bi stupili u ravnopravan odnos? Dinerstinova naglašava, da je svjesna da njena knjiga neće donijeti neka nova objašnjenja, koja se već nisu pojavila na različitim mjestima u literature iz psihologije, ali nastoji ići i dalje od toga - ponuditi moguće rješenje. Ona kaže da joj nije namjera "da osudi muško-žensku konzervativnost, već da je podrije" i da je vrijeme da se razbija ta mitska slika o odnosu među polovima koja se iznova prenosi novim generacijama. Njen cilj nije da u cijelosti razmotri tu složenu, zamršenu sliku susreta žene i muškarca, već da sagleda tek jedan dio te slike, kako bi dala svoj doprinos objašnjenju i prevazilaženju neravnopravnosti ženskog pola. Ili riječima same Doroti Dinerstin: "Preovlađujuća simbioza između muškaraca i žena više je nego proizvod socijalne prinude. Ona je deo sveobuhvatnog neurotičnog položaja pomoću koga ljudska bića, muškarci i žene, pokušavaju da se izbore sa ogromnim psihološkim problemima koji leže u biti položaja u kome se nalazi ljudska vrsta."

Autorka nas prvo podsjeća na dvoličnost u odnosima među polovima - gdje je muškarac taj koji ima svu moć u javnoj sferi, koji zvanično vlada, koji sve određuje, a s druge strane je žena koja rađa, koja ljulja kolijevku, koja ima direktan uticaj na formiranje ličnosti u prvim godinama života. To su dvostruki standardi, "na kojima muškarci insistiraju, a kojima se žene priklanjaju", kako kaže Dinerstinova. Zato je i moguće da postoje stalni antagonizmi između polova i da jedni druge ne vide u pravom svjetlu, već iza velova na kojima su ispisani davno izrečeni tekstovi za svaku ulogu. Ne čudi onda što u svakodnevnom odnosu, kada žive u svijetu odraslih, jedni druge uzajamno optužuju da su "velika djeca". Muškarci to čine glasno uz naglašavanje da nije onda potrebno ozbiljno se baviti ženskim karakterom i sposobnostima, te ženski pol potpuno ignorišu u javnoj sferi. Žene to čine u svom zatvorenom privatnom svijetu okružene drugim ženama, gdje ismijavaju nesnalaženje muškarca u onom praktičnom, svakodnevnom životu i kućnim poslovima gdje one dominiraju.

Majka je prva osoba s kojom se novo biće, bilo muškog ili ženskog pola susreće, ali ona nije niti može biti viđena kao ličnost od djeteta koje traži tek hranu i zaštitu. Tad se stvara mit o nadmoćnosti majke. Ona je predstavnica prirode i to možemo razmotriti na tri načina. Prvi odnos na relaciji majka - dijete je "neracionalna ambivalentnost prema izvoru života". O tome Dinerstinova kaže: "Rani utisak o majčinoj prividnoj svemoćnosti kao i njena ambivalentna uloga konačnog izvora dobra ali i zla, glavni je izvor ljudskog osećanja nelagodnosti;..." Drugo, kao predstavnica prirode, ona se pokazuje kao jedno sa tim malim bićem koje ne može živjeti samo, te je na psihološkoj osnovi teško razdvojiva od ličnosti koja tek nastaje i na čije formiranje upravo utiče. Treći aspekt sagledavanja ovog odnosa pokazuje nam da je majka zapravo viđena kao ne-sopstvo, dio nas samih. To je predstava o majci s kojom odrastamo, koja može podstaknuti da mitovi budu jači od shvatanja da je ona tek obično biće. Kad se tokom odrastanja formira sopstveno Ja, ona je sada s druge strane, ona je protivnica, njoj se više ne okrećemo za pomoć, nju smo prevazišli tj. prevazišli smo mitsku sliku o njoj, a nismo je prihvatili kao ljudsko biće. Ne uspostavljanje mosta između ove dvije obale vodi nas formalnom, a nikad pravom odrastanju, što dalje uslovljava i okvir odnosa među polovima.

Zašto i žene i muškarci pristaju da ostaju u sferi mitskog? Po D. Dinerstin kod žena možemo prepoznati bar dva razloga. Prvi je ono što bi, tragom pisanja Simon de Bovoar, mogli nazvati "društveno sankcionisanim egzistencijalnim kukavičlukom". To je strah od slobode koje zahtijeva i odgovornost, osjećaj dovoljnosti dok živi u njegovoj sjeni, gdje je ona ta koja se potvrđujen samo kroz njegove uspjehe a sama ne želi stupiti na glavnu scenu. Drugi razlog, koji se ističe na osnovu već napisanog Margaret Mid, jeste materinstvo i društveni okviri koji taj period znatno produžavaju u odnosu na stvarni. S druge strane motivi muškaraca duboko su sakriveni iza želje za pukim zadržavanjem moći. "Jedan od razloga zašto je muškarcima teže nego ženama da ostvare pravu kritičku perspektivu u pogledu naših odnosa među polovima, leži u činjenici da se samopoštovanje muškarca koga je odgojila majka previše oslanja na verovanje da je on bolji od žene i da ju je sa uspehom postavio na mesto koje joj pripada; drugim rečima, da je prevazišao njenu početnu moć nad njim: pomisao da je taj odnos na neki način i njega osakatio - da taj odnos ne predstavlja njegov nedvosmisleni trijumf nad njom, da taj odnos u celini ne ide njemu u prilog - previše je preteća pomisao da bi se muškarac njome mogao dobrovoljno baviti."

Doroti Dinerstin (1923-1992) je radila kao profesorica na američkom univerzitetu Rutgers. Bila je po profesija psihologinja i najveći dio njenih radova temelje se na rezultatima istraživanja u laboratoriji (o percepciji, pamćenju, mišljenju). Sa studentima i studentkinjama razmatrala je i odnose među polovima. U okviru feminizma značajan doprinos je dala upravo prikazanom knjigom.

 (Knjiga dostupna u elektronskoj formi na

http://www.womenngo.org.yu/sajt/sajt/feministicka94/sirena/sadrzaj.htm)

O ženama u književnosti

TAJNA ŠEKSPIROVE SESTRE

- Virdžinija Vulf: Sopstvena soba, Beograd: Plavi jahač, 2003; Virginia Woolf: A Room of One's Own, 1929 -

Esej poznat pod naslovom Sopstvena soba nastao je na osnovu dva predavanja na temu "Žene i proza", koja je Virdžinija Vulf održala u oktobru 1928. godine na Univerzitetu u Kembridžu. Upravo te godine u Velikoj Britaniji žene su dobile potpuno pravo glasa nakon dugogodišnje istrajne borbe sifražetskog pokreta. Za sve ostalo, tek su se trebale izboriti, ali nove istorijske promjene ponovo su marginalizovale potčinjen položaj žena. Na pomolu je bila velika ekonomska kriza i u začetku su bili fašistički i nacional-socijalistički pokreti. Muškarci su i dalje suvereno vladali javnom sferom, a i dalje nije bilo mnogo žena na univerzitetima. Ni u književnosti nije bilo mnogo autorki. Nekoliko njih iz doba u kojem je živjela Vulfova značilo je da se stvari ipak mijenjaju. Ona je bila ubijeđena kako će za sto godina njihov rad značiti otvaranje ženskog puta u književnosti. Trebalo je, ipak, manje od sto godina da se probude i na scenu stupe zastupnice Šekspirove sestre, kako ih je ona zvala. Ovaj esej je danas jedan od klasičnih tekstova u okviru feminstičke književne kritike.

Umjesto da analizira tek mali dio književnih djela koje su potpisale žene, Vulfova odmah na početku naglašava da mora prvo progovoriti o položaju žena i razlozima zašto nisu pisale. Da bi to činile, one su morale imati novac i sopstvenu sobu, ali jasno je da im je upravo to kroz istoriju nedostajalo. One nisu imale imovinu u vlasništvu, nisu se mogle baviti poslovima i same zarađivati novac. Da su kojim slučajem imale novac teško da bi ga mogle odvojiti i pokloniti organizacijama (da je i bilo takvih) koje bi potpomagale intelektualni razvoj žena. Osim toga, njihove glavne i jedine obaveze su bile briga o djeci i staranje o domaćinstvu, tako da nisu imale ni vremena za bilo šta drugo. Zato su muškarci pisali o ženama. Kada sa polica velike londonske biblioteke uzima knjige da bi stvorila predstavu o ženama iz ranijih vijekova, Vulfova pronalazi tek odrednice kao što su "obožavana kao boginja od", "prinošena kao žrtva za", "slabije u moralnom smislu od", "mentalno, moralno i psihički inferiorna kod". Muškaraci i kad pišu o njima, pišu iz svog ugla i to uglavnom o ženi kao majci, ljubavnici, supruzi, onoj koja se obožava ili onoj koja se proklinje, zavisno od toga kako se uklapa u tada uobičajenu mušku predstavu o ženama.

Književnica se izvinjava, gubi nit, postaje nestrpljiva i potpuno ljuta što ne može da u potpunosti odgovori na zadanu temu, a još  više, što sve jasnije sagledava u kojoj mjeri je žena loše predstavljena u literature tokom dugog perioda. Istovremeno, to joj omogućava da shvati da književnost koju tek stvaraju žene moramo posmatrati na potpuno drugačiji način u odnosu na klasičnu mušku kritiku. Zato nas ona svojom imaginacijom vraća u doba Šekspira, ali ne govori o njegovom djelu, već o njegovoj sestri koja je rano umrla i o kojoj se ništa ne zna. Pita se, šta bi ona mogla uraditi i koliko toga pokazati da je imala mogućnosti da postane glumica ili književnica. I da je sama htjela ići protiv svijeta, to bi bila prevelika cijena. Virdžinija Vulf, razmišljajući o tome, piše: „Možda je to istinito, a možda je pogrešno - ko to može da kaže? - ali ono što je tu istina, tako meni izgleda kad prelistam priču koju sam sastavila o Šekspirovoj sestri, jeste da bi svaka žena rođena u šesnaestom veku sa velikim darom u svakom slučaju poludela, ubila se ili završila život u nekoj usamljenoj kolibi na kraju sela, poluveštica, polučarobnica, koje se plaše i kojoj se rugaju. Nije nam potrebno veliko znanje psihologije da bismo bile sigurne da bi veoma nadarenu devojku, koja bi pokušala da primeni svoj poetski dar, ljudi toliko ometali i osujećivali, njeni sopstveni instinkti bi je tako mučili i rastrzali, da bi sigurno izgubila zdravlje i razum."

Kada su i počele da pišu, to su bili stranice satkane od opisa onih drugih do tada sakrivenih svjetova. To nije mogla biti avantura koja bi predstavljala odlazak negdje daleko. One o tome nisu mogle pisati, jer su živjele od rođenja do smrti unutar kuće u kojoj su odrasle i one u koju su se udale. One nisu, osim po pričama muškaraca, mogle znati kako svijet izgleda izvan zidina. Zato su prikazivali bogatstvo i raznolikost svog malog prostora na koje su bile osuđene, a u okviru kojeg su se odvijale male i velike drame, u kome su potisnuta osjećanja mogla da se odjednom prikažu  kao vulkan koji se probudi. Mogle su da opisuju kuće, dvorišta, sobe. Za najveći dio muškaraca to nije bilo vrijedno previše čitanja, to nije bila prava literature. One nisu pisale o ratovima, istorijskim događajima, oružju, otkrićima. One su mogle pisati samo o tome kako se u svojim malim običnim životima susreću tek sa "malim" stvarima kao što su rađanje, osjećanja prema djeci, briga o starijima, razmatranja o smrti. Džejn Ostin, sestre Bronte, Džordž Eliot, ... Nije ih bilo puno, ali su počele i pisale su o onome šta znaju, ma kako ih prihvatali ili ne prihvatali zbog toga. Savremeno doba zahtjeva drugačiju priču, ali one su otvorile vrata.

V. Vulf spominje one malobrojne koje su već dale doprinos o književnosti, ali isto tako ponovo se uvijek vraća na svijet u kome živi. Otvara novine i pregleda onako usput novinske naslove, da bi primjetila kako je sve učinio neki „On". Žena treba biti više u književnosti, ali to nije dovoljno. Njih nema u ekonomskom, političkom, univerzitetskom životu, bar tako svjedoče novine. Zato jedna od rijetkih književnica, koja još tada na početku 20. vijeka poznaje priču o Šekspirovoj sestri, koja ima nešto svog novca i svoj mali prostor, piše: „Bila bi ogromna šteta kada bi žene pisale kao muškarci, ili kad bi živele kao muškarci, ili kad bi izgledale kao muškarci, jer budući da je postojanje samo dva pola sasvim neadekvatno kad pogledamo koliko je svet ogroman i raznovrstan, kako bismo se snalazili samo sa jednim? Zar obrazovanje ne treba da pokaže i da osnaži razlike pre nego sličnosti? Jer i ovako imamo previše sličnosti i ukoliko bi se neki istraživač vratio i doneo vest da postoje drugi polovi koji gledaju drugačija neba kroz grane drugačijeg drveća, to bi bila najveća usluga čovečanstvu; a mi bismo imale ogromno zadovoljstvo da povrh toga još gledamo kako profesor X juri svoje drvene metre da dokaže kako je "superioran"."

Virdžinija Vulf (1882 - 1941) jedna je od najpoznatijih engleskih književnica s početka 20. vijeka koja je označila nove tokove u svjetskoj literaturi. Na njeno obrazovanje su uticali roditelji, posebno otac koji je bio književni kritičar. U njihovoj kući su se okupljali najpoznatiji književnici i intelektualci tog vremena. Poslije je i sama, zajedno sa sestrom i bratom, inicirala stvaranje poznate literarne "Blumzberi grupe". S druge strane njen privatni život je obilježen čestim depresivnim fazama i nervnim slomovima. Odrasla je u velikoj porodici, sa braćom i sestrama iz prvog majčinog i prvog očevog, te zajedničkog braka. U 13. godini je ostala bez majke, dvije godine poslije bez jedne polusestre, a otac je umro 1904. godine. Već rano je bila prvi put hospitalizovana, a nikakvo liječenje, ni okruženje bliskih ljudi nije pomoglo da se izbori sa depresijom, te je život okončala samoubistvom. Pisala je romane, priče, kritike, eseje, prikaze, biografije. Neki od njenih djela su: Noć i dan, Jakovljeva soba, Godine, Ka svjetioniku, Talasi, Tri gvineje, Gospođa Delovej, Između činova.

(Citati preuzeti iz prevoda Slavice Stojanović i Smiljke Bogunović, u elektronskoj formi postavljeno na sajtu http://www.rwfund.org/)

U crno-bijelom svijetu

MOĆNI GLAS SA MARGINE

- bel huks: Feministička teorija: od margine ka centru, Beograd: Feministička 94, 2006; original: bell hooks: Feminist Theory: From Margine to Center , 1984-

Pojačane aktivnosti ženskog pokreta i nagli razvoj feminističkih teorija od kraja šezdesetih godina 20. vijeka ukazao je, ne samo na potlačen položaj žena u društvu, već i na brojna otvorena pitanja unutar feminističkih krugova. Jedno od tih pitanja je bilo: u kojoj mjeri se ženske organizacije bore za prava svih žena? Ili drugačije, da li za sve žene vrijede ista prava ili se to odnosi na manjinu - obrazovanih, bijelih, zaposlenih i finansijski obezbjeđenih žena? Nastojanje da odgovori na ta pitanja su osnova angažmana i teoretskog rada bel huks. Kao i u drugim svojim knjigama, i ovdje b. huks počinje od razmatranja svog položaja, kao obojene žene, u društvu i feminističkim udruženjima. Ona kritikuje „privilegovane" (feministkinje) koje su u centru i ne obraćaju pažnju na one žene koje su na margini. Ako želi da bude istinska istraživačica pokreta i istinska feminstkinja huksova smatra da mora da pokaže „spremnost da istraži sve mogućnosti". (huks: 9). Kritika ne treba da bude umanjivanje rezultata do kojih se došlo tokom feminističke borbe za ravnopravnost, već način da se ona proširi i obogati.

bel huks je jedna od onih zagovornica feminizma koja i danas smatra da je za ostvarenje glavnih ciljeva i dalje potrebna strasna borba, revolucionarni stavovi i istinsko preispitivanje načina formiranja feminističkih udruženja. Ona odbija krajnosti ženskog separatizam i viđenje muškaraca kao neprijatelja, smatra da nije dovoljno angažovati se samo na feminističkim pitanjima, već treba ići ka širem političkom djelovanju. huksova govori o polažaju crnih žena unutar feminističkih organizacija, seksističkoj opresiji kao najvidljivijoj opresiji, potrebi da se pojača podrška među ženama, da se drugačije sagleda pitanje moći i priroda rada. Vraća nas na potrebnu stalnog rada na obrazovanju žena, borbi protiv nasilja u porodici, promjeni odnosa prema vaspitanju djece i vlastitoj seksualnosti. Čitanje njenih tekstova ponovo nas vraća u ono doba kad su žene imale mnogo manje prava nego danas i bile odlučnije u svojim akcijama, govorima, pisanju. b. huks ne smatra da su na početku 21. vijeka žene ostvarile sve što su sebi postavljale za cilj, ali jasno je da su djelimično ostvarena prava, kao i izrazite razlike i odvajanja unutar pokreta, uslovili da žene budu manje glasne nego što bi trebale.

U feminističkom pokretu veoma su važna lična iskustva, ali nije dovoljno samo da se ona izgovore, već da učesnice u razgovoru zaista čuju jedna drugu. Žene nisu iste i ne treba da budu u okviru neke organizacije da bi postale slične, već treba da budu sposobne da vide i shvate ono što ih međusobno razlikuju, da te razlike prihvate i uvaže, kako bi mogle da na pravim temeljima grade dijalog. huksova stalno upozorava da i unutar ženskih krugova postoji vidno građenje hijerarhije i primjena obrazaca koji su uočavaju u odnosima muškaraca prema ženama, a manje se prepoznaje kad jedna žena nastoji da dominira nad drugom. U SAD to je naročito bilo vidljivo u odnosu bijelkinja prema crnkinjama, gdje su bijele žene bile te koje su vodile, organizovale, tražile prava za sebe zanemarujući prava crnih, siromašnih i žena sa drugačijom životnom pričom. Nisu samo muškarci bili ti koji su živjeli od moći i privilegija koje je donosila rasa i klasa, već su i bijele žene učene i odgajane na taj način, te su dio negativnih stavova sa sobom nosile dalje i u same organizacije.

Za žene je veoma važno, po bel huks, da razmotre iznova sve glavne feminističke teme na drugačiji način i sa drugih aspekata nego što su to činile do sada. To je, na primjer, pitanje rada. huksova smatra da nije rješenje govoriti o plaćanju rada ženama koje ostaju u kući i brinu se o porodici, jer bi i to zapravo bilo pretvaranje u klasični najamni rad. Niti je sve oslobođenje u tome da žene izađu na tržište rada. U siromašnim porodicama uobičajeno je da rade i muškarac i žena, kako bi ostvarili minimalne prihode za svoju porodicu, a potlačenost i dalje ostaje. Kada je u pitanju rad u kući, nije stvar u tome da on bude novčano vrednovan, veoma je bitno da je i sama žena svjesna vrijednosti posla koje obavlja. Suštine je u tome, da postoje ravnopravni odnosi u kući između muškaraca i žene i da ta ravnopravnost nije samo formalna. To se najbolje vidi u odgoju djece. Ako roditelji formalno imaju ravnopravan odnos, oni će ponovo i iznova u odgoju djece pokazati one stare obrasce, gdje će se ćerke učiti da je normalno da rade u kući, a da dječaci to ne moraju. Za bel huks suštinsko je, da ponovo preispitamo naš odnos prema radu uopšte i da shvatimo da svakog od nas rad čini vrijednijim kao ljudskim bićima i da to nema veze sa polom i rodom.

U privatnoj sferi i dalje mnogo toga ostaje prikriveno, što se lako može ilustrovati i dalje brojnim slučajevima seksualnog i drugog nasilja koje trpe i bogate i siromašne žene, i u razvijenim i u nerazvijenim sredinama. Reprodukcija starih obrazaca se nastavlja uspješnim djelovanjem medija i programa koji i ne prestaju da prodaju sliku romantične ljubavi upakovane u novo ruho, a da u njima i dalje muž diže ruku na ženu, bez posljedica. Zapravo to ostaje prepoznatljiv dio njegove muškosti i srčanosti, a njoj se i dalje nudi da bude nedužna, susretljiva, da klima glavom makar bila obrazovana i imala svoj posao. Oblici dominacije, izražavanja moći i nasilnički postupci ne ostaju zatvoreni samo u zidovima kuće, to je vaspitanje koje izlazi dalje u javnu sferu i stvara kulturu nasilja i netolerancije. bel huks naglašava: „U našem društvu, tradicionalno zapadnjačko mišljenje promoviše sve vidove opresije. Primarna kontradikcija u zapadnoj kulturi misli jeste verovanje da superiorni treba da kontrolišu inferiorne." (huks: 49)

Američka feministkinja bel huks (Glorija Džin Votkins) u intelektualnom i akademskom svijetu prepoznatljiva je kao glas obojenih i marginalizovanih. Osim što stalno upozorava na dvostruko potlačivanje žena nebjelkinja, kritikuje kapitalizam i rasizam, te preispituje dostignuća i greške feminizma. Zalaže se za zajedničku borbu muškaraca i žena za ostvarivanje rodne ravnopravnosti. Od 1981. do danas objavila je brojne knjige, a neki od novijih naslova su: Feminizam za svakog: strastvena politika (2000), Sve o ljubavi: nove vizije (2000), Volja za promjenom: muškarac, muškost i ljubav (2004), Prostor (2004), Svjedok (2006).

Tako zapravo samo muškarac zadobija slobodu, a žena nastavlja živjeti u potčinjenosti, čime se pokazuje da građanska sloboda nema stvarnu već samo formalnu univerzalnost, jer se ne odnosi na sve građane/građanke u društvu. Mogu se izdvojiti bar dva razloga, koji omogućavaju da patrijarhat i danas opstaje. Jedan od njih je, što se vidi tek kao „vladavina očeva", tj. u klasičnom smislu, pa se smatra prevaziđenim poslije zasnivanja država na teoriji društvenog ugovora. Drugi razlog je što se o slobodi raspravlja u vezi sa javnom sferom, a privatna sfera ostaje i dalje sakrivena. Da bi pokazala i današnju djelotvornost patrijarhata autorka analizira strukture društvenih institucija u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Osnovna teza je da i dalje postoji „patrijarhalna koncepcija polne razlike" i da žene nemaju „isti građanski status kao muškarci".

U drugom poglavlju Patrijarhalna pometnja Pejtmenova daje prikaz različitih određenja i tumačenja patrijahata navodeći tri glavne debate koje se vode od 17. vijeka. Prva je vezana za klasični sukob patrijarhalista i teoretičara društvenog ugovora, gdje ovi prvi brane očinsko pravo, a time i pravo na nasljedstvo i monarhiju. Druga debata se vodi od polovine 19. do sredine 20. vijeka, poslije pojavljivanja radova o značaju matrijarhata u ranoj istoriji. Treća debata počinje šezdesetih godina prošlog vijeka sa feminističkim oživljavanjem rasprava o patrijahatu i njegovoj modernoj formi. Poglavlje Ugovor, jedinka i ropstvo ponovo nas vraća na klasično predstavljanje teorije društvenog ugovora, koja počiva na tvrdnji da je svaka jedinka slobodna, što je samo po sebi osnova za potpunu emancipaciji. Feminističko tumačenje pokazuje, da će u stvarnosti to ipak biti samo „slobodna i jednaka (muška) jedinka", a bračno pravo ostaje i dalje odvojeno od političke sfere. Naslovljavajući jedno poglavlje Sloboda sinova Pejtmanova naglašava da se patrijarhalno ne zasniva samo na moćnoj figuri oca, već svoju dugovječnost može zahvaliti bratstvu (sinovi, braća), koje se često kroz istoriju prikazivalo u različitim savezima, grupama, javnim i tajnim udruženjima.

Na drugoj strani su Supruge, robinje i najamne, o kojima je riječ u petom dijelu knjige. Ovdje autorka daje primjere zakona iz različitih vremenskih perioda kojima se pokazuje kako je žena ugovorom ostajala u potpunosti vezana za muškarca, te se iznose poređenja ženskog i ropskog položaja uopšte. „Ali, možda je najslikovitija ilustracija kontinuirane povezanosti ropstva i braka to što su u Engleskoj  (...) supruge mogle biti prodate na javnim aukcijama. Samuel Menefee nabraja 387 zabeleženih slučajeva prodaje supruga. Počevši od jednog izolovanog podatka iz 1073, pojava postaje redovna od 1553. sve do dvadesetog veka. On tvrdi da su prodaja robova i prodaja supruga postojali odvojeno, i da ukidanje trgovine robljem nije imalo nikakvog uticaja na trgovinu suprugama. Supruge su, medutim, bile mnogo jevtinije od robova - jevtinije čak i od leševa."[*] U 20. vijeku češća poredba je žena, koje rade u domaćinstvu, sa radnicima koji su nedovoljno plaćeni za svoj rad, te se vezuju za rasprave koje otvaraju teoretičarke socijalističkog feminizma. U petom poglavlju o Feminizmu i bračnom ugovoru K. Pejtmen naglašava, da američke feministkinje još od početka 19. vijeka, bračni ugovor kritikuje kao „neispravan ugovor". Od tada pa do danas stalno se govori o tome da nema pravog ugovora, ako obe strane ne mogu da ravnopravno postavljaju uslove. O suprotstavljenju takvoj vrsti ugovora u doba ranog feminizma najbolji svjedoči primjer Džona Stjuarta Mila (autora eseja Potčinjenost žena), koji je sklopio bračni ugovor direktno sa Herijetom Tejlor Mil, odbacujući zakon o braku koji mu omogućava dominantnu poziciju.

Da moderna patrijahalna struktura opstaje i danas lako se može vidjeti na primjeru prostitucije. U poglavlju Šta fali prostituciji? autorka upozorava na opasnosti površnih rasprava na ovu temu i odbrane prostitucije na temelju zalaganja za „slobodni ugovor". Zagovornici patrijarhalnog skoro ulaze na polje feminističkog tražeći legalizovanje prostitucije kao ugovornog (radnog) odnosa, pri čemu se to opravdava povećanim seksualnim potrebama muškaraca (koje ne mogu zadovoljiti u potpunosti u braku) i potrebi dijela ženske populacije da na taj način zaradi novac. Govori se i o slobodnoj ljubavi, a da se istovremeno traži zadržavanje polnog ugovora i klasičnog braka što je u suprotnosti. Bez obzira što se čini da se zagovornici ugovornih odnosa ove vrste zalažu za prava prostitutki, i dalje je muškarac taj koji se veliča kao korisnik, a žena ona koja biva ponižena, iako u tom „ugovorenom" odnosu učestvuju oboje. „Prostitucija nije uzajamno, prijatno korišćenje tela, već jednostrana upotreba ženskog tela od strane muškarca u zamenu za novac. To što institucija prostitucije može da se predstavi kao prirodno produženje jednog ljudskog nagona, i što "seks bez ljubavi" može da se izjednači s prodavanjem ženskih tela na kapitalističkom tržištu, moguće je samo zato što se zaobilazi suština jednog važnog pitanja: zašto muškarci zahtevaju da zadovoljenje jedne prirodne potrebe poprimi oblik javnog pristupa ženskim telima na kapitalističkom tržištu u zamenu za novac?" U završnom poglavlju Kraj priče Kerol Pejtmen zaključuje da se feminističke teoretičarke na bave dovoljno „paradoksima i protivrečnostima koje postoje u vezi sa uključivanjem žene u građansko društvo". Takođe, naglašava da je protiv negiranja polne razlike, jer žene još nisu dovoljno razmotrile u kojoj su mjeri bile i još su isključene iz društva i od samih sebe, te se moraju i dalje zalagati za uključivanje u društvo, kako bi se poništili patrijarhalni obrasci koji opstaju u transformisanim oblicima. Političku fikciju treba da zamijeni istinska politička teorija potpomognuta feminističkom kritikom.

Kerol Pejtmen je britanska politička i feministička teoretičarka, koja je predavala i bavila se istraživanjima na univerzitetima širom svijeta. Doktorirala je političke teorije na Oksfordu, a danas radi na američkom univerzitetu UCLA u Los Anđelosu. Najviše se bavi teorijom demokratije i feminističkom političkom teorijom, a osnova njenog rada je kritika tradicionalne liberalne teorije. Svrstava se u savremene radikalne feministkinje. Objavila je i: Participacija i demokratska teorija (1970), Problem političke obaveze: kritička analiza liberalne teorije (1985), Ženski nered: demokratija, feminizam i politička teorija (1989).

[*] Svi citati preuzeti iz elektronskog izdanja  Kerol Pejtmen: Polni ugovor, prevod: Ranko Mastilović, Beograd: Feministička 94, 2001, knjiga dostupna u cijelosti na sajtu Autonomnog ženskog centra Beograd: http://www.womenngo.org.yu/sajt/sajt/feministicka94/pejtman

Svjetlost u tami srednjeg vijeka

ZAR JE ZAISTA TOLIKO LOŠE BITI ŽENA?

-Kristina de Pizan: Grad žena, Beograd: Feministička 94, 2003; original: Christine de Pizan: La Cité des Dames-

Početkom 15. vijeka Kristina de Pizan ne plaši se da postavi pitanja na koja će se odgovarati tek mnogo vijekova kasnije kada feminizam postane pokret. Njen glas iz tog dalekog vremena je vapaj učene žene, koja živi krajem srednjeg vijeka i koja ne može i ne želi shvatati da se o ženama može tako loše i ružno pisati. Njoj nije jasno, zašto dobar dio učenih muškaraca, i to onih iz čijih djela uči i koji su joj uzori, mogu u svojim knjigama da budu toliko puni predrasuda i da stvaraju slike o ženi jedino kao izvoru bijede i nevolje. Kako te pisce i naučnike neizmerno cijeni i kako jednu istu sliku pronalazi u brojnim dijelima, bez obzira na svoj zdrav razum i saznanje o ženama koje sama ima, Pizanova počinje sumnjati u sebe, a ne u ono što su drugi napisali.

Zato pada u stanje očaja govoreći: „Avaj! Bože moj! Zašto nisi učinio da se rodim kao muškarac kako bi moje sklonosti bile u tvojoj službi, kako se ni u čemu ne bih varala i kako bih posedovala tu besprekornu savršenost koju muškarci kažu da poseduju!" (Pizan: 11)

Na njenu molbu stiže neočekivan odgovor. U pomoć joj dolaze „tri krunisane gospe, veoma visokog ugleda", koje nose imena Razumnost, Ispravnost i Pravednost, a koje će joj pokati da, ipak, ne postoji samo jedna slika o ženskom rodu. One su se sažalile nad Kristinom, žele da je ohrabre i da joj vrate vjeru u njeno rasuđivanje. Upozoravaju je da mora imati više vjere u svoj razum i da shvati da mnogo šta što je napisano jednostavno jeste laž i predrasuda. Da su u pravu pokazaće joj tako, što će je podsjetiti na žene koje su ostale zapisane u istoriji, jer su svojim vještinama i sposobnostima na različite načine doprinosile napretku. Ova tri božanska bića tražiće od Kristine, da zajedno s njima, stvori grad žena u „Polju književnosti" i uvjeri se, da njenom očajanju nema mjesta. Jedna je zadužena za temelje, druga za zidine, a treća za krov budućeg grada. Gospa Razumnost ima zadatak da svima ukaže na pravi put, da upućuje ljude kako da isprave greške i da natjera „svakog muškarca i svaku ženu da se zagledaju u dušu i savest". Njeno obilježje je ogledalo u kome će svako vidjeti odraz svoje duše. Gospa Ispravnost hrabri ljude da čine dobra djela, da govore istinu i bori se da zaustavi „silu i moć zlih", a prepoznaju je po štapu mira. Gospa Pravednost je tu, da sudi svakom po zasluzi i da nadzire kako se poštuju zakoni. Ona nosi zlatni pehar „koji podseća na meru prave veličine".  U ovoj knjizi de Pizanova najviše kritikuje Gijoma de Lorisa, autora spjeva Roman o ruži. Nasuprot njemu ističe Đovani Bokača i često se koristi njegovim pričama iz Dekamerona.

U prvom dijelu knjige gospa Razumnost i Kristina počinju da stvaraju svoj grad, tako što će prvo spomenuti one koji upućuju kletve ženama i nabrojati šta se to navodi kao ženski porok. One pokušavaju odgovoriti na pitanje, šta je to što ih nagoni da na tako ružan način govore o ženama. Jedan od odgovora bi mogao biti: „Oni koji su optužili žene iz čiste ljubomore su nedostojni muškarci koji su postali ogorčeni i zlobni pošto su upoznali veliki broj žena i bili sa njima, ali koje su bile inteligentije od njih i imale čestitije ponašanje nego što je bilo njihovo. Eto zašto ih ljubomora nagoni da klevetaju sve žene jer veruju da će tako uništiti i umanjiti njihov ugled i vrednost, ..." (Pizan: 22) Dalje slijede primjeri žena koji pokazuju, da žene nisu isključene iz sudstva, politike ili drugih oblasti zbog toga što nisu sposobne za taj posao. Kraljevstvo Amazonki, ratnice, vladarke koje su se pojavljivale u različitim periodima istorije, žene koje su dolazile do važnih naučnih otkrića upravo pokazuju suprotno. To su samo izuzeci, a najveći broj žena ne može da se usprotivi muškarcima i da traži ravnopravnost, jer im upravo oni ne dozvoljavaju da uče iste nauke i vještine kao oni.

Zidovi i bedemi će biti izgrađeni uz pomoć gospe Ispravnost, koja će podsjetiti na mnoge proročice i doprinos žena društvu, a takođe će govoriti o slabostima karaktera koje pripisuju ženama i različitim drugim optužbama, kao što su one za koketeriju i tvrdičluk. Ona navodi priče i o dobrim brakovima, kada su pojedini muškarci bez obzira na vrijeme u kojem su živjeli umjeli da prepoznaju vrijednost i sposobnosti svoje žene, pa su se prema njoj odnosili sa dužnim poštovanjem. U svakom dobu se iskazuju rijetki muškarci koji žene vide kao jednake, ali isto tako dobar dio žena odgojene su da žive samo unutar svoje kuće i ne dopuštaju da druge žene izađu iz tog malog kruga. O tome Ispravnosti kaže: „Činjenica je da svi muškarci, a osobito oni koji su veoma učeni, ne dele prethodno pomenuto mišljenje onih koji veruju da je obrazovanje žena zlo. Sasvim je tačno međutim, da među manje obrazovanim muškarcima većina deli to mišljenje, jer im se ne bi dopalo da žene budu učenije od njih. Tvoj otac, slavni astronom i filozof, nije mislio da znanja mogu iskvariti žene; naprotiv, on je bio srećan što - to svakako znaš - ti imaš talenta za književnost. Ženske predrasude tvoje majke su te u mladosti sprečile da produbiš i proširiš svoja znanja, jer je ona želela da te uvede u poslove sa iglama koji su uobičajeno zanimanje žena." (Pizan: 130-1)

U trećem dijelu knjige opisuju se završetak gradnje i govori se o tome ko će biti pozvan da živi u gradu, a o tome Kristina raspravlja sa gospom Pravednost. Prva je pozvana Nebeska Kraljica, kao i njene najbliže sestre zajedno sa Marijom Magdalenom. Time se želi pokazati da su pred Bogom svi jednaki - i muškarci i žene. Među prvim građankama su svetice, kao štu su: Katarina iz Aleksandrije, Margarita iz Antiohije, Lucija iz Rima, Teodosija, Doroteja. One koje su čestite, imaju slavu i ugled biće odmah primljene u grad. Knjiga, naravno, ne završava govorom o potpunom oslobođenju žena, već podsjeća da je još daleko vrijeme od potpunog preokreta. Udatim ženama, budućim stanovnicama grada, ukuzuje se na to ne zaborave da su podređene muževima i da moraju biti ponizne i strpljive; device moraju da se čuvaju „pokvarenjaka" i da im pogled bude oboren; a sve žene moraju da prvenstveno čuvaju  svoju čestitost.

Kristina de Pizan (1365-1430) je jedna od prvih žena u istoriji koja se izdržavala od pisanja i ilustrovanja knjiga. Zajedno sa braćom imala je mogućnost da stekne odlično obrazovanje kod privatnih učitelja, a jedno vrijeme je provela i na dvoru francuskog kralja Šarla V, gdje je imala priliku da koristi najbogatiju evropsku biblioteku tog vremena. Poznati su njeni naslovi: Blago grada žena, Knjiga o tri vrline, Pisma bogu ljubavi, Knjiga mira, Knjiga promjene i sreće, 100 balada i mnoge druge. Njena knjiga o gradu žena ističe se kao prvo jasno ukazivanje na mizogino pisanje.

O potčinjenosti žene, braku i ženskom pravu glasa

„Potčinjenost žene" je jedan od najpoznatijih tekstova iz 19. vijeka kojim se snažno podržava ženska borba za ravnopravnost. Džon Stjuart Mil je među rijetkim muškarcima tog doba koji prepoznaje mehanizme ugnjetavanja jednog dijela društva i zalaže se za promjenu takvog stanja. Na početku teksta naglašava da su predrasude o položaju žene, kao i sve ostale uvriježene pogrešne predstave, toliko snažne da govor o toj temi zahtjeva i odgovarajuću argumentaciju.

Pita se, kako je moguće da neko bez razmišljanja tvrdi kako je normalno da jedan dio društva samo na osnovu pola upravlja drugim dijelom i živi u ubjeđenju da je to utvrđen odnos koji se neće promijeniti ni u budućnosti. Oni zaboravljaju da je nekad davno postojalo ropstvo i da je podržavano, kao što u doba u kome žive to više ne može biti prihvatljivo, jer društvo i pojedinci koji ga sačinjavaju neminovno napreduje u svom razvoju i svijesti o slobodi. Dž. S. Mil naglašava, da je ženama veoma teško da se oslobode svog potčinjenog položaja, jer su vijekovima ubjeđivane i vaspitavane da žive u zavisnosti, zatvarene u kući i zarobljavane brakom. To nije gubitak samo za žensku populaciju, već i za cijelo društvo, jer one nisu u mogućnosti da pokažu svoje sposobnosti, i time doprinesu razvoju društva i države. Zakoni i dalje žene drže u ropskom položaju i one ne mogu da se izraze kao slobodne ličnosti. Kao primjer koliko je žena ugrožena, Dž. S. Mil naglašava da ne može biti „normalno" da muškarac bude nasilan prema ženi, samo zato što su u braku. „A koliko ima hiljada ljudi u nižim staležima svih zemalja koji, iako nisu prestupnici u pravnom smislu zato što njihova agresivnost na svakoj drugoj strani nailazi na otpor, svakodnevno vrše najteže fizičko nasilje nad svojim nesrećnim ženama koje, jedine među odraslim osobama, ne mogu ni da se odbrane ni da pobegnu od njihove surovosti." (Dž. S. Mil/H. T. Mil: 89) Za Dž. S. Mil sve je to posljedica straha muškaraca da će izgubiti moć, a da pri tome nemaju u vidu šta mogu dobiti.

Herijeta Tejlor Mil u „Ženskom pravu glasa", razmatrajući prvo organizovano djelovanje žena u Sjedinjenim Američkim Državama sredinom 19. vijeka, naglašava koliko je potrebno da se žene prvo izbore za pravo glasa. Istovremeno, ukazuje na najveće prepreke u ostvarivanju ovog prava. Prije svega, to je običaj po kojem jednostavno žena nije jednaka s muškarcem i time je pravno podređena, a to se smatra istinom i ne podliježe bilo kakvom preispitivanju. Bavljenje javnim poslovima se proglašava neženstvenim i neprikladnim za one koje su određene kao slabiji pol i tako se zadržavaju unutar kuće. Ni primjeri iz istorije nisu bili dovoljni da dokažu da je žena sposobna i da vlada jednako uspješno kao i muškarac. H. T. Mil podsjeća: „Žene su pokazale sposobnost za najviše društvene funkcije, upravo srazmerno tome koliko su im bile dostupne. Čudnovatom anomalijom, mada ne mogu biti izabrane čak ni na najniže državne funkcije, u nekim zemljama dostupna im je najviša, kraljevska, i ako postoji ijedna funkcija za koju su pokazale tako nesumnjivu vokaciju, to je funkcija vladarke." (Dž. S. Mil/H. T. Mil: 45). Dakle, nema nijednog razloga da se sumnja u sposobnosti žena, ali treba razmotriti ono što im onemogućava da te sposobnosti realizuju. Najčešće se navode: da žena ne može istovremeno da obavlja posao i bude majka i supruga, da od posla izvan kuće postaje grublja i da njeno učešće na tržištu rada može izazvati velike poremećaje. H.T. Mil smatra da napredak nauke i sveopšti razvoj, uz promjenu zakona, može doprinjeti da žene i muškarci ravnomjernije raspodjele obaveze. Nema stvarnih razloga za neravnopravnost polova, a jedina prava prepreka je postojanje jake težnje da se sačuva dominantan položaj jedne polovine čovječanstva. Nije prirodno i normalno da ona koji trpi nepravdu, obožava onog koji tu nepravdu nad njom čini i ne suprotstavlja se, samo zato što se kaže da otvorena borba nije svojstvena ženama. Zato žene moraju da pokažu veliku hrabrost, nadvladaju svijest o sebi kao inferiornim bićima, zanemare sentimetalnost i krenu u odlučnu borbu za ravnopravno učešće u društvu. Iako i muškarci treba da se suoče sa predrasudama koje su uspostavljane vijekovima i da ih prevaziđu, žene su te koje moraju da se izbore za vlastita prava.

Baveći se problemom neravnopravnosti u društvu ovo dvoje autora i feminističkih aktivista podjednako ističu težak položaja žena i u javnoj i u privatnoj sferi, što nije u velikoj mjeri bilo izraženo u drugim klasičnim feminističkim tekstovima. U svom ogledu Dž.S. Mil napada zakon o braku koji su donijeli „pohotljivci", jer samo žele da sputaju ženu i ne dozvole da i ona bude sretna. Ti ljudi zapravo i ne poznaju pravi moral, jer da je tako nastojali bi i drugima da istinski čine dobro. Pream Dž. S. Milu: „Tamo gdje postoji stvarna i jaka želja da se učini najviše za sreću svih, opšta pravila samo su pomoćnici razboritosti u izboru sredstava, a ne dogmatske obaveze." (Dž. S. Mil/H. T. Mil: 22) Priroda nije uslovila nejednakosti, već je to učinio čovjek svojim pravilima, običajima i zakonima. Čvrsti okviri lošeg zakona o braku samo pokrivaju ono suštinsko - strah od žene koja može slobodno odlučivati. Žena može i treba da bude ekonomski samostalna i da ima pravo da se obrazuje, te da stupa u brak prema vlastitoj odluci i da ima mogućnost za razvod. Herijeta Tejlor Mil osuđuje svođenje ženske uloge na jednu jedinu - traženje prilike za brak, a to može trajati samo dok žena bude stalno vaspitavana i pripremana da ostvari taj jedini cilj i dok joj se ne budu pružale druge prilike. Snažno se zalaže za razvod, ali pod određenim pravilima npr. da od razvoda do sljedećeg braka prođu dvije godine. Stvaranje društva koje će dati mogućnost izbora može doprinositi upravo tome i da osobe oba pola budu odgovornije i da ulaze u brak upravo da bi ga duže očuvali na obostrano zadovoljstvo.

Džon Stjuart Mil (1806-1873) je poznati engleski filozof i ekonomista, član Donjeg doma Britanskog parlamenta. Posebno se bavio logikom i etikom. Najpoznatija djela: Principi političke ekonomije (1848), Esej o slobodi (1859), O utilitarizmu (1863). Osim tekstova o položaju žena i u Britanskom parlamentu aktivno podržavao zahtjeve ženskih pokreta.

Herijeta Tejlor Mil (1808-1858), feministička teoretičarka, jedno vrijeme bliska anarhističkim krugovima Radikalnih unitarista. U svom radu za ostvarenje boljeg položaja žena, naročito se zalagala za žensko pravo glasa.

Filozofija roda Simon de Bovoar: Drugi pol (I- Činjenice i mitovi, II - Životno iskustvo), Bigz, Beograd, 1982; original: Simone de Beauvoir: Le deuxième sexe (I- Les fàits et les mythes, II-L` expérience vécue)

Više od pola vijeka poslije objavljivanja Drugog pola, kada smo u prilici da čitamo obimnu literaturu trećeg talasa feminizma, ova knjiga ostaje nezaobilazna u proučavanju feminističke teorije. Simon de Bovoar pisala je o Drugoj, a o njoj samoj možemo govoriti kao Prvoj. Pisati o ženi na jedan takav način na koji je ona činila 1949. godine, značilo je uploviti u nepoznate vode. I sama će poslije reći, da je učila o sebi kao ženi i sticala žensko iskustvo dok je pisala.

Znamo vrlo dobro da je prije nje bilo autora/autorki i teoretičara/teoretičarki koji su pisali o ženi i njenom neravnopravnom položaju u društvu, ali je to uglavnom bilo sa jednog aspekta. De Bovoarova, filozofski obrazovana, dala je govoru o ženi novu dimenziju. Željela je da zahvati široko, da pogleda ženu sa svih strana, ali da progovori i o sebi, jer je to bila neminovno početna tačka za nju kao filozofkinju egzistencije i kao ženu. Ono suštinsko moglo je biti dokučeno tek potpunom deskripcijom egzistencije same, i to ženske egzistencije. O tome se nije moglo tako govoriti u filozofiji, to su bile stvari koje su bile samo ženske, izgledalo je previše banalno, jednostavno, u to doba to nije mogla biti tema jedne ozbiljne studije. Za društvene nauke i za filozofiju to je jednostavno i dalje bilo područje izvan polja interesovanja i nije bilo razloga da se tome pridaje pažnja. Danas su brojne kritike u feminističkoj teoriji koje zamjeraju mnogo šta Simon de Bovoar - uglavnom da nije bila dovoljno ustrajna u dokazivanju Drugosti i pristajanju uz tu Drugost, te da je svojom vezom sa Žan-Pol Sartrom pristala da ostane u patrijarhalnom obrascu. Bez obzira na to, ova knjiga i danas izaziva i djeluje provokativno.

Simon de Bovoar počinje sa pričom o ženskoj „sudbini" određenoj biološkim činjenicama. Ona ne želi više da prikriva ono što ženu čini ženom i što se predstavlja kao tajna, a zapravo je najsnažnije sredstvo kojim se žena drži u potlačenom položaju. „Žena je više prilagođena zahtevima ovuluma nego samoj sebi. Ona je puberteta do menopauze središte jedne istorije koja se u njoj odvija a koja se lično nje ne tiče." (Bovoar, I: 52) I zbog toga sasvim je očigledno da: „Vrsta poseduje ženu od samog njenog rođenja i kroz nju pokušava da se potvrdi." (Bovoar, I: 51) Tragom bioloških činjenica najlakše je doći do zaključka da upravo specifičnost ženskog tijela i uloga koju obavlja dovodi ženu u podređen položaj i da drugačije ne može biti. Bovoar ne priznaje takav način zaključivanja, jer te razlike u tjelesnoj konstituciji muškaraca i žena nisu osnovni razlog neravnopravnosti, nego ono što se na tim razlikama gradi i pronosi kroz vijekove. Zato se moramo na početku baviti upravo fiziologijom kako bi pokazali da to ne znači, da neko ako je muškarac ili žena, jeste više ili manje inteligentan, sposoban ili manje sposoban da misli i djeluju, da je jači ili slabiji.

Kako psihoanaliza i marksizam bitno mijenjaju sliku o čovjeku i svijetu i razbijaju krute okvire tradicionalnog mišljenja nezabilazno je spomenuti njihov uticaj i značaj za oslobađanje žene. Upravo zahvaljujući Frojdu usmjereni smo na proučavanje tijela i svega onog što osim racionalnog čini jednu ličnost. Na drugoj strani Marks i marksisti u praktičnoj sferi su otvorili vrata za uspostavljanje ravnopravnosti žena i muškaraca dajući im istu ulogu u borbi za prava potlačenih klasa. I psihoanalitičko i marsističko gledište znače tek prelazak dijela puta u pravcu ženskog oslobađanja, jer se ne bave posebno položajem žene i njenim specifičnostima. Sredinom 20. vijeka Simon de Bovoar još uvijek je s pravom tvrdila da žena ostaje Drugo. Zapitala se: zašto je to poslije tolikih vijekova i već uspostavljeni pokreta za prava žena bilo i dalje aktuelno govoriti o oslobađenju? Istorijski pregled i uticaj mitova, o čemu autorka piše u drugom i trećem dijelu knjige, pokazuju koliko je moćna patrijarhalna struktura i kako se uspjeva održati sve do savremenog doba. Kad se počnu napadati i njeni najvidljiviji dijelovi ona uzvraća otporom, a njeni elementi i dalje sami za sebe ostaju dovoljno jaki da mogu osporavati nastojanje žene da izađe iz tih okvira. Glavni argument u odbranu postojećeg stanje ostaje to, da žene kroz istoriju i ne pokazuju da su prisutne, pri čemu se zaboravlja da istoriju poznajemo preko pisanih dokumenata koji su stvarali muškarci. Zakonom, običajima i čvrstim okovima nepisanih pravila žena je bila Drugo, a da se to održi stvarani su i mnogi mitovi o njoj. Od prvih mitova o smrti i rađanju, preko viteških priča do modernih vremena u religiji, umjetnosti, svakodnevnom životu žena je oblikovana onako kako je muškarac vidi u skladu sa svojim željama i potrebama.

U drugom dijelu knjige Bovoarova prikazuje sliku same žene kroz njeno formiranje, situacije u kojima se nalazi tokom životu, opravdanja koja koristi da bi opstajala u postojećim okvirima i načine borbe koje će je voditi ka oslobođenju. To je ono žensko iskustvo potisnuto, skriveno i vijekovima nevidljivo. Od djetinjstva oblikuje se buduća djevojka i žena čiji bi jedini cilj bio potraga za muškarcem i ulazak u bračnu zajednicu u kojoj će biti podređena i samo posvećena ulozi majke. Da bi odgovarala toj ulozi ona je za razliku od muškarca morala da bude u skladu sa kanonima muške predožbe ljepote, da bude nevina, da ne razmišlja, da bude uvijek spremna da se pokazuje u najboljem svjetlu i tako uveličava njegovu moć i značaj u društvu. Brak je bio najčešće jedini način da ekonomski bude zbrinuta, a svoje imovine ne bi imala bez obzira koliko bi nasljedstvo u brak unosila. Ako ne bi mogla da rađa zdravu djecu odbacivana je, a ne bi imala kuda da ode. Simon de Bovoar ne bježi od toga da prikaže ženu kakva uistinu jeste danas i sa nekim pravima koja je uspjela zadobiti. Otvaranje mogućnosti i novih puteva mnoge žene zbunjuje i neke od njih vodi ka tome da govore kako im emancipacija ništa ne donosi, jer gube na ženstvenosti, teško se snalaze u drugačijim okolnostima.

Svoju obimnu studiju Simon de Bovoar završava poglavljem naslovljenim „Nezavisna žena"gdje u prvi plan stavlja ekonomsku nezavisnost žene, koju tek treba ostvariti. Osim toga, žena sama mora da promisli o svom položaju, kako jedini uspjeh njene ravnopravnosti ne bi bile nove obaveze umjesto stvarnog oslobođenja. Isto tako, žena mora biti svjesna svih svojih slabosti i onog što je čini drugačijom od muškarca, a da joj to ne bude prepreka u sada drugačije uređenom svijetu gdje se mijenja odnos polova. Muškaraci istovremeno treba istinski da prihvate da su žene ravnopravne i da jedino ravnopravan odnos između dva ljudska bića može voditi ka pravoj saradnji i uvažavanju.

Simon de Bovoar (1908-1986) bila je filozofkinja, književnica, feministička teoretičarka, politički veoma angažovana. Njena ostala najpoznatija djela su: Za moral dvosmislenosti, Moć stvari, Dugi marš, Uspomene dobro odgojene djevojke, Veoma blaga smrt, Zrelo doba, Slomljena žena. Sa Žan-Pol Sartrom učestvovala u osnivanju filozofskog časopisa „Moderna vremena", a sa Kristin Delfi pokrenula je i uređivala i časopis „Feministička pitanja".

O ženama i obrazovanju krajem 18. vijeka

EMIL I SOFIJA

- Meri Vulstonkraft: Odbrana prava žene (Sa kritičkim opaskama na politička i moralna pitanja), Filip Višnjić, Beograd, 1994; original: Mary Wollstonecraft: Vindication of the Rights of Woman: With Strictures on Political and Moral Subjects -

„Prelistala sam razne knjige o obrazovanju i pažljivo posmatrala ponašanje roditelja i upravljanje školama. I šta je bio rezultat? Čvrstvo sam se uverila da je zanemareno obrazovanje mojih bližnjih glavni izvor žaljenja dostojne bede, i da zbog mnoštva podudarnih uzroka, koji izviru iz jednog prenagljenog zaključka, posebno žene postaju slabe i nesrećne." (Vulstonkraft: 27) Napisano je ovo 1792. godine, kada žene nisu bile u mogućnosti da se obrazuju, niti su mogle da glasaju.

Revolucije u Evropi i SAD donijele su očekivanje i nadu o stvaranju boljeg i pravednijeg društva, ali ti rezultati će se pokazati mnogo kasnije. Bilo je to vrijeme kad su se čuli tek pojedinačni glasovi hrabrih žena i muškaraca koji su govorili o onome što većina još uvijek nije mogla prihvatiti - da su dva pola različita, ali da nikako ne mogu biti neravnopravna. Tada još nema podjele na rod ili pol, ali onima koji počinju da se bave ovim pitanjem, jasno je da nije biološka razlika ono što stvara nejadnakost, već nejednaki uslovi u kojim se obrazuju i odgajaju muškarci i žene. Zbog toga. zahtjev da se i ženama omogući isto obrazovanje kao i muškarcima postaje glavni cilj ženskih pokreta kad budu osnivani u 19. vijeku.

U uvodu Odbrane prava žene Meri Vulstonkraft naglašava da se želi suprotstaviti predstavama o ženama kao „roju kratkotrajnih leptirica", stvorenjima „očaravajućih draži", sklonim tek uživanju, nedovoljno sposobnim i nezainteresovanim za veće intelektualne poduhvate. Kako kritikuje muškarce koji stvaraju ovakve predstave i time obezbjeđuju sebi moćno oružje za dalje vladanje nad drugim polom, tako kritikuje i žene koje se nedovoljno zalažu za promjene. Iako ne može i ne želi da pobjegne od jakih osjećanja koje je obuzimaju svaki put kad razmišlja o položaju žena, jer je to i njeno lično pitanje, Vulstonkraftova ističe da jedino razumski, snagom argumenta treba da pokaže zašto i u kojoj mjeri se i dalje šire neistine o ženama. Djelovanje fransuskih prosvjetitelja utiče i na stavove žena o njima samima i one nastoje svaki put naglasiti da borba za ljudska prava jeste za sve, a ne samo neke, slijedeći onu poznato određenje kojim je njemački filozof Imanuel Kant oslikao prosvjetiteljski pokret: „Imaj hrabrosti da se služiš vlastitim razumom!". Vulstonkraftova knjigu posvećuje svešteniku i diplomati Šarlu Morisu de Taljeranu-Periogoru, kome se obraća „kao zakonodavcu" koji može uticati na promjenu položaja žena, a osim o pravu na obrazovanje govori i o pravu glasa. Mnoštvo je knjiga u kojima ona može naći primjere za obilježavanje žene kao inferiornije u odnosu na muškarca, ali ovdje prvenstveno svoje stavove formira nasuprot onome što je obrazovanju pisao njen savremenik filozof  Žan-Žak Ruso u djelu Emil ili o vaspitanju. Za Rusooa sasvim je normalno da Emil (dječaci) i Sofija (djevojčice) imaju različit način obrazovanja i vaspitanja.

M. Vulstonkraft prvo navodi svoje osnovne stavove o ljudskim pravima uopšte, potom slijedi raspravljanje o tome zašto se karakter povezuje s polom i šta su sve razlozi za poniženost žena. Dalje kritikuje pisce koji ženu vide tek kao biće koje treba sažaljevati i odbija govor o čednosti koji se povezuje samo za ženski pol. Za nju je razlika među polovima u društvu nešto što je „neprirodno" i te posljedice su pogubne ne samo za žene već i za društvo u cjelinu. Posebnu pažnju posvećuje porodici i odnosu djeca-roditelji, a knjigu završava svojevrsnim upozorenjem ženama govoreći im o slabostima njihovog karaktera. Vulstonkraftova stalno ističe kako se jedna od najvećehih zabluda stvara time što se jedan pol određuje kao „jači", a drugi kao „slabiji". U fizičkom smislu ta razlika svakako postoji, ali ona naglašava da razvoj znanja i mudrost vrlo često mogu biti važniji od fizičke snage. Ipak, to je jedna od predrasuda koja čak i više žene nego muškarce drži u uvjerenju da i ravnopravnost onda nije moguća. Održavajući kao bespogovornu činjenicu da je žena slabija, osporava joj se da se okuša u različitim oblastima i poslovima i time ona i ne dobija mogućnost da vidi za šta je uistinu slobodna, a što zapravo uopšte ne zavisi od primjene fizičke snage. Za Vulstonkraftovu, žena nije slaba, već sputana i ponižena, a njoj samoj se čini da je na tronu, jer je obasuta divljenjem i licemjernim iskazivanjem pažnje. Zato, u takvom neravnopravnom odnosu nije moguća ni istinska ljubav i poštovanje dvoje ljudi. Ženi se pripisuje višak osjećanja, a manjak razuma, što i ne iznenađuje, jer patrijarhalno društvo istrajava upravo na stalnom poticanju osjećanja kod žene kao glavnim obilježjem njenog pola. Ili, kako kaže sama autorka knjige: „Muškarac uzima njeno telo, a duh ostavlja da rđa; sve dok muškarca bude iscrpljivala fizička ljubav, njegova omiljena razonoda, dotle će pokušati da zasužnji ženu: i ko zna koliko će generacija biti potrebno dok se kreposti i sposobnosti oslobođenog potomstva poniznih robinja ne vrati snaga?" (Vulstonkraft: 107)

Vrednovanje žena po kojem je u prvom planu ženina čednost, posebno je sporno za M. Vulstonkraft, jer to je ono što ih primorava da budu zatvorene u ženskom krugu, da ostaju u svojoj pasivnosti, da svoju energiju ulažu samo u očuvanje te čednosti kako ih društvo ne bi osuđivalo. Tako se i nadograđuje priča o karakteru žene kojim prevladava lukavstvo, a koje joj navodno daje moći da zapravo iz sjene vlada nad muškarcem. One koje povjeruju ostaju tamo gdje i jesu, a muška vladavina se dalje nastavlja. Da bi se došlo do ravnopravnosti u tome svakako moraju učestvovati muškarci odričući se oholosti dok uživaju u svojoj moći dok u podređenom položaju drže ženu. Istovremeno, žene moraju da uprkos svim preprekama prvo jasno i razumno sagledaju svoj položaj, a onda se upuste u odlučnu borbu. One takođe treba da se odreknu svoje pretjerane sentimentalnosti i uživanja u lažnom divljenju. Ne u zaključku, već u uvodu Vulstonkraftova će napisati: „Nadam se da će mi pripadnice mog sopstvenog pola oprostiti što se prema njima odnosima kao prema razumnim bićima, umesto da laskam njihovim očaravajućim dražima, i sagledavam ih kao da su u stanju neprekidnog detinjstva, nesposobne da stanu na sopstvene noge." (Vulstonkraft: 29)

Filozofkinja, književnica i rana feministkinja Meri Vulstonkraft (1759-1797) je najpoznatija upravo po knjizi Odbrana prava žena. Nešto ranije napisala je i Misli o obrazovanju kćerki (Thoughts on the Education of Daughters, 1787), kao i i tekst Odbrana prava čovjeka (Vindication of the Rights of Man), koji predstavlja odgovor konzervativnom teoretičaru Edmundu Berku na njegov spis o Francuskoj revoluciji. Njeni feministički tekstovi svrstavaju se u liberalni feminizam.

Komentari (1)

Ko je autor/ka
napisao Ana Mi, April 30, 2007

Nisam odavno procitala jednostavnije a dobre prikaze djela iz oblasti naucnih teorija. Jedino mi smeta sto niste naveli ko ih pise, cini mi se da su namjenski radjeni za sajt, da nisu preuzeti. Pretpostavljam da je Milena Karapetrovic koja je urednica rubrike, ali mislim da to treba navesti.